Hrvatski obrazovni sustav formalno je dobro razgranat: škole postoje u gotovo svim krajevima zemlje, broj obrazovnih ustanova po stanovniku nije loš, a interes mladih za visoko obrazovanje stabilan. Međutim, sve to ne prati kvaliteta, niti jasna strategija razvoja.
U posljednjih dvadeset godina reforme se provode fragmentirano. Umjesto da sustav potakne razvoj ključnih kompetencija, i dalje dominira memoriranje podataka. Učenici silaze sa školovanja s nedovoljno praktičnih znanja i slabim kritičkim promišljanjem. Kurikul je složen i često kontradiktoran, bez jasne metodološke dosljednosti.
Nastavnici nose preveliko administrativno opterećenje, uz relativno niske plaće i gotovo nikakav društveni status. U takvim uvjetima motivacija za napredak je minimalna. Sustav im ne daje slobodu ni poticaje da uvedu inovacije, niti nagrađuje kvalitetan rad.
Obrazovanje se u javnih raspravama često koristi kao poligon za ideološka nadmetanja, umjesto da se gradi na dugoročnoj viziji. Rezultat je funkcionalno održavanje postojećeg stanja, bez jasnog smjera u kojem bi Hrvatska trebala razvijati ljudski kapital.
