Sjećam se dana kad smo znali gdje su svi, iako nitko nikome nije mogao poslati poruku. Zvali su nas ispod prozora, lupali po kapiji, ili jednostavno došli na vrata i pitali: „Ideš van?“ Nismo imali chatove, ali smo imali dvorište. Nismo dijelili storyje, ali smo imali priče. I svaka od njih još uvijek živi negdje u nama, u toj mekoj, bezbrižnoj zoni djetinjstva koju nijedan ekran ne može zamijeniti.
Ponekad me uhvati tuga kad pogledam svoju djecu tihu, pognutu nad ekranom. Imaju sve, a opet im nedostaje ono najvažnije: onaj svijet između, onaj prostor između dosade i mašte, između tišine i igre.
Mi smo znali čekati. Danima, tjednima. Nismo imali poruke ni aplikacije, ali smo imali iščekivanje. To čekanje bilo je dragocjeno učilo nas je strpljenju, mašti, snalažljivosti. Danas se sve događa odmah. Pritisneš ekran i svijet se otvori. Ali čini se da s tim svijetom često nestane i trenutak.
Mobiteli su postali produžetak ruke, i nama i djeci. Ne možemo ih izbjeći, niti bismo trebali. Donose sigurnost, komunikaciju, dostupnost.
Ali možda smo, negdje između te povezanosti i praktičnosti, izgubili onu staru bliskost. Onaj pogled oči u oči. Onaj osjećaj da vrijeme teče sporije, da imaš kad.
Danas više nitko ne zviždi ispod prozora. Djeca se dogovaraju preko poruka. Smijeh je tiši, jer ga prekrivaju zvukovi notifikacija.
Ne mislim da treba bježati od tehnologije.
Samo mislim da ponekad trebamo dopustiti djeci da se dosađuju, da im ne damo odmah ekran kad ne znaju što bi.
Jer baš tada, kad nema ničega “zanimljivog”, događa se ono najljepše – igra, smijeh, razgovor, mašta.
U toj praznini rađa se djetinjstvo.
Možda djetinjstvo bez mobitela više ne možemo vratiti.
Ali možemo vratiti ono što ga je činilo stvarnim prisutnost, toplinu, trenutak. Možda je to sve što današnjoj djeci stvarno treba.
A možda i nama.
