Predsjednik Srbije ponovno je iskoristio svaku priliku da komentira Hrvatsku, ovaj put povodom koncerta Marka Perkovića Thompsona u Osijeku. Govori o “fašizmu u srcu Europe”, poziva Europsku uniju da reagira i pritom se postavlja kao moralni autoritet. A svaki poznavatelj povijesti posljednjih trideset+ godina zna da Aleksandar Vučić, političar oblikovan retorikom 90-ih i velikosrpskim projektom, nije osoba koja Hrvatskoj može držati moralne lekcije. Nismo zaboravili vaše govore po Hrvatskoj – i dalje su javno dostupni.
Najprije se trebate upitati: kada će se Srbija ispričati Hrvatskoj za srbo-četničku agresiju? Kada ćete jasno, nedvosmisleno i bez manipulacija reći: “Napali smo vas, činili smo zločine i žao nam je.” Ta se rečenica nikada nije čula iz Beograda. Umjesto toga, i dalje se reciklira narativ o “građanskom ratu” i navodnoj “ugroženosti” Srba u Hrvatskoj.
A istina je suprotna. Srbi u Hrvatskoj nisu ugroženi. Ustavna prava, politička zastupljenost, kulturne i jezične slobode – to je standard koji manjine u Srbiji nemaju ni približno. No zato se nikada ne govori o tome koliko je Hrvata protjerano iz Srbije 90-ih, koliko ih je ostavilo svoje domove i imanja samo zato što su bili Hrvati. Neki od tih ljudi danas žive ovdje, rade, stvaraju, a s nekima sam osobno bio na koncertu u Osijeku.
I još nešto što se u Srbiji uporno prešućuje: znate li da je gotovo 10.000 pripadnika srpske nacionalne manjine branilo Hrvatsku? Da, Srbi – hrvatski državljani, naši sugrađani – koji su rame uz rame s Hrvatima stajali na prvoj liniji protiv bradatih, krezubih četnika koji su iz Srbije dolazili “oslobađati” Vukovar i spaljivati hrvatska sela. To su ljudi koji su branili ovu zemlju, dok su ideološki rođaci vaše političke linije razarali gradove. O tim Srbima, poštenim i hrabrim braniteljima, nikada ne progovorite ni riječ. Pustite Srbe u RH na miru i prestanite preko svojih nekih svojih jataka u RH širiti mržnju.
Drugo ključno pitanje: kada će Srbija dati podatke o 1.740 nestalih osoba koje Hrvatska i dalje traži? To nisu statistike – to su imena i nečije obitelji. Netko zna gdje su ti ljudi, netko je vodio evidencije i netko te podatke još uvijek skriva. Bez istine o nestalima svaka priča o civilizacijskim vrijednostima pada u vodu.
Treće: kada će Srbija obeštetiti hrvatske logoraše mučene u Stajićevu, Begejcima, Srijemskoj Mitrovici, Nišu i drugim logorima? Kada će priznati torture, premlaćivanja, gladovanja i ponižavanja? To nisu mitovi, nego dokumentirane činjenice.
I da završim osobno: ja pjevam “Čavoglave”, posljednju pjesmu koju me otac naučio. I nisam ustaša, ne mrzim Srbe, Mađare ni Židove. Ali prezirem laž, manipulaciju i one koji žele dizati nove sukobe. A to, Aleksandre Vučiću, činite upravo vi – hraneći narod mitovima kako bi se što manje vidjela vaša stvarnost, koju mnogi Srbi u Srbiji itekako prepoznaju.
Hrvatska je izabrala mir, slobodu i budućnost. I nikada se nećemo vratiti u rovove zbog tuđih iluzija. Ako Srbiji doista treba dijalog, neka počne od istine. Tek tada će vaše riječi nešto vrijediti.
