Godinama pišem o stvarima koje u našem narodu nose najveću težinu. Pisao sam o ratu, o obiteljskim pričama koje se prenose s koljena na koljeno, o vrijednostima koje čovjeka oblikuju još prije nego što postane svjestan samoga sebe.
Ali ova mi je tema koliko god bila na prvu jednostavna nekako najteže legla na ,,papir’’. Valjda zato što pisati o darivanju krvi znači pisati o životu o njegovoj krhkosti i o našoj odgovornosti jednih prema drugima.
Moj put prema prvom darivanju nije bio jednostavan. Sa osamnaest godina došao sam pun volje i želje i vjerovao sam da je to nešto što se podrazumijeva, nešto što želiš učiniti čim postaneš punoljetan. No visoki tlak me odmah zaustavio. Pokušao sam ponovno nekoliko godina kasnije i opet ista prepreka. Čovjek tada misli da mu nešto ne ide, a možda se počne i pitati je li to uopće za njega. Ali ne kod mene je želja ostala.
Prava prekretnica dogodila se kada se rodio moj sin. Taj trenutak promijeni čovjeka na način koji ne može objasniti nikakva teorija i tada sam si rekao ajde Kuštro nebudi p… i treći pokušaj donio je prvi uspjeh. I ne samo uspjeh nego i osjećaj zahvalnosti koji se teško opisuje. Poseban simboličan trenutak bio je kada mi je krv vadio čovjek s kojim sam nekad rame uz rame stajao u počasnoj gardi. Kao da se u tom susretu spojilo nešto privatno, nešto domoljubno i nešto duboko ljudsko.
Darivanje krvi mi je nakon toga postalo dio života. Ne nešto što moraš nego nešto što želiš. Kad završiš osjetiš neku čudnu lakoću gotovo pa olakšanje. Postaneš vedriji i smireniji i kao da si se riješio tereta koji nigdje ne vidiš, ali ga nosiš. I ono najvažnije znaš da si nekome pomogao. Možda osobi koja se bori za svaki dah, možda djetetu, a možda starijoj osobi koja čeka operaciju. Ne znaš i ne moraš znati jer dovoljno je da si u ovom zločestom svijetu učinio nešto dobro.
Tek kasnije kada je život donio ozbiljne situacije shvatio sam dubinu tog čina. Kada je mojoj supruzi trebala krv, a ove godine i mojoj majci, sve je odjednom postalo jasnije.
Tada shvatiš da dobrota koju ljudi nose u sebi nije samo lijepa misao. Nije ništa apstraktno. To je vrlo stvarna mogućnost da netko preživi zbog tebe. Taj trenutak te nauči poniznosti. Nauči te i zahvalnosti prema svakome tko je ikada odvojio pola sata da sjedne u onu stolicu i pruži svoju ruku.
Zato ovu kolumnu pišem bez imalo zadrške i bez želje za patetikom. Jer ovdje nema patetike. Radi se o stvarnosti.
Ako se dvoumite ako se bojite igle ako vam se čini da je to mali čin koji ne čini veliku razliku, zastanite na trenutak. Razmislite o tome koliko ljudskih života ovisi upravo o tim malim gestama. Razmislite o majkama, očevima, djeci, ljudima koji čekaju operaciju ili oporavak i kojima tuđa dobrota doslovno znači novi početak.
Možda ćete jednog dana i vi sjediti pored nekoga kome je potrebna krv. Možda će to biti netko iz vaše obitelji. Možda će to biti netko čije ime izgovarate svaki dan. I baš zato je važno da se što više nas odluči učiniti taj korak.
Darivanje krvi nije nikakva herojska gesta. To je jednostavno potvrda da još uvijek vjerujemo u čovječnost i u to da smo jedni drugima potrebni.
Ako imate mogućnost, darujte. Ne radi priznanja. Ne radi statistike. Nego radi onoga što je najvažnije u životu radi čovjeka koji se bori i kojemu upravo Vi možete dati novu šansu.
