Na današnji dan, 7. prosinca 2000. godine, otišao je Vlado Gotovac. Umro je izvan Hrvatske u Rimu, od posljedica teške prometne nesreće. Iza sebe je ostavio životni put rijetko viđene dosljednosti. Književnik koji nije ostao u tišini knjiga. Disident koji nije pristajao na kompromise. Političar koji je u politiku unosio savjest, a ne interes.
Gotovac je pripadao onoj vrsti ljudi koji ne postaju važni zbog funkcija nego zbog trenutaka. Njegov trenutak došao je u 1991. godine, pred zapovjedništvom Pete vojne oblasti JNA u Zagrebu sve je bilo pod prijetnjom. Oružje je već..Strah je bio stvaran. Tada je on stao pred vojsku i govorio bez zaštite, bez kalkulacije, bez osiguranog ishoda.
Nije prijetio, nije huškao. Pozivao je na razum, na odgovornost i na obraz. Bio je to govor koji se ne pamti zato što je bio glasan nego zato što je bio izgovoren onda kada je šutnja bila pametnija opcija. Taj je istup s razlogom ostao zapisan kao jedan od najsnažnijih govora u modernoj hrvatskoj povijesti.
Zbog svojih stavova bio je zatvaran u bivšoj državi. Godine provedene u zatvoru nisu ga slomile niti pretvorile u ogorčena čovjeka. U politiku je ušao početkom devedesetih, sudjelovao u stvaranju višestranačja, bio zastupnik, stranački predsjednik i predsjednički kandidat. Nikada nije pripadao pukim aparatčicima. Uvijek je ostajao izdvojen. Nekima zbog visine kriterija, drugima zbog neugodne dosljednosti.
Gotovac nije bio političar navike. Bio je političar stava. U vremenu kada su mnogi učili kako preživjeti, on je pokušavao objasniti kako ostati uspravan.
Danas, s vremenske distance, postaje sve jasnije koliko je njegov govor iz 1991. bio velik. Ne samo zbog riječi nego zbog trenutka u kojem su one izrečene. Nisu sve povijesne prekretnice ispisane na bojišnicama, neke su nastale ispred mikrofona, pred tenkovima, pred pogledima onih koji su imali moć pucati.
Na današnji dan ne prisjećamo se samo datuma smrti. Prisjećamo se i jedne rijetke osobine. Hrabrosti koja nije tražila medijsku nagradu. Istine koja nije tražila politički povrat. I dostojanstva koje se ne uči, nego nosi.
Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!
