Prošlo je više od trideset godina od dana kada je Hrvatska krvlju izborila svoju slobodu. Trideset godina od vremena kada se nije raspravljalo, nego se preživljavalo. Kada se nije filozofiralo o demokraciji, nego se ginulo za nju. Danas, kada više ne odzvanjaju topovi, vodi se tiša, ali jednako opasna bitka – bitka za istinu. I upravo je ta borba, danas, možda teža nego ona na bojišnici. Jer tada se znalo tko je neprijatelj. Danas je često zamaskiran riječima, frazama, „objektivnim“ tumačenjima i opasnim relativizacijama.
Hrvatska nije nastala na prosvjedima, kancelarijama, na partijskim sastancima ili na okruglim stolovima. Ona je rođena u rovovima, u bolnicama bez struje, u podrumima punim djece, u razrušenim gradovima i spaljenim selima. Nastala je u logorima, na masovnim grobnicama i na bojištima na kojima su stajali obični ljudi – radnici, studenti, seljaci, očevi i sinovi. Nastala je u koloni sjećanja koja svake godine ide od Vukovarske bolnice prema Ovčari. Tim putem ne hodaju samo noge, nego hoda savjest naroda. Vukovar nije samo mjesto, on je zavjet. Zavjet da se istina ne smije prodati, prešutjeti ili izjednačiti s laži.
Danas živimo u svojoj državi. Imamo zastavu, himnu, granice, institucije. Imamo sve ono o čemu su sanjali oni koji su ostali na bojišnicama. Ali imamo li dovoljno istine? Imamo li dovoljno poštovanja? Imamo li dovoljno hrabrosti da jasno kažemo tko je bio agresor, a tko žrtva? Jer bez istine, država postaje samo forma. Bez poštovanja prema braniteljima, sloboda postaje isprazna riječ. Država koja zaboravi svoje temelje, s vremenom se počne urušavati iznutra.
Ovaj tekst nije poziv na mržnju. Ovo je poziv na buđenje. Na prestanak šutnje. Na prestanak dijeljenja onih koji su zajedno stajali pred tenkovima. Na bojišnici nije bilo „lijevih“ i „desnih“. Nije bilo ovih i onih. Bilo je samo onih koji su branili i onih koji su napadali. Branitelji nisu ginuli zbog ideologija. Ginuli su kako bi njihova djeca živjela u slobodnoj, svojoj zemlji. Tko danas voli Hrvatsku, a ne poštuje tu žrtvu, taj ne razumije što ta ljubav znači.
Predugo već gledamo pokušaje izjednačavanja. Predugo slušamo kako se agresija zamata u „sukob“, kako se zločin pretvara u „grešku“, kako se obrana svodi na „građanski rat“. Predugo neke istine smetaju onima koji bi najradije da se o njima više ne govori. A istina je jednostavna i strašna: Hrvatska je bila napadnuta. Hrvatski narod se branio. Gradovi su razarani. Djeca su ubijana. Ljudi su odvođeni u logore. To nisu interpretacije – to su činjenice.
I baš zato treba jasno reći i ono što se danas najviše iskrivljuje. Kad se govori o antifašizmu, mnogi ga danas koriste kao praznu etiketu, kao politički štit ili kao batinu protiv Hrvatske. A istina je jednostavna i jasna: jedini stvarni i istinski antifašisti novije hrvatske povijesti bili su hrvatski branitelji. Oni su se 1991. godine suprotstavili svakom obliku totalitarizma – i onom koji je desetljećima vladao pod petokrakom komunizma, i onim zabludama NDH iz prošlosti, ali i onoj novoj, brutalnoj i smrtonosnoj velikosrpskoj ideologiji koja je na Hrvatsku jurišala pod kokardom.
Branitelji nisu ratovali za režime, ni crvene, ni crne. Nisu branili ni ideologije, ni partije. Branili su kućni prag. Branili su djecu u podrumima. Branili su pravo naroda da odlučuje o sebi. I dok su jedni relativizirali agresiju, šutjeli o komunističkim zločinima ili opravdavali velikosrpsku politiku, hrvatski branitelji su tijelima zaustavljali tenkove. Njihova borba bila je čista: protiv svakog nasilja, protiv svakog imperijalizma, protiv svake diktature. To je bio istinski antifašizam – ne onaj s parola, nego onaj s krvlju na rukama i ranama na tijelu.
Zato je danas posebno opasno kad se pokušava oteti istina. Kada se branitelje gura u stranu, a agresiju prekriva maglom „objektivnosti“. Kada se govori o svemu, osim o onome što boli. Jer narod koji izgubi istinu, s vremenom izgubi i samopoštovanje. A narod bez samopoštovanja lako postaje plijen tuđih interesa.
Hrvatska je jednom obranjena krvlju. Danas se mora braniti istinom. Svaki dan. U školama. U medijima. U javnom prostoru. U obiteljima. Istinom o tome tko je rušio, a tko gradio. Tko je palio, a tko gasio. Tko je sanjao slobodu, a tko je gazio tuđe pragove.
Na tom putu ne trebaju nam velike parole. Ne trebaju nam isprazne prisege. Dovoljno je sjetiti se Vukovara. Dovoljno je pogledati bijele križeve rasute po cijeloj zemlji. Dovoljno je stati u tišini pred imenom uklesanim u kamenu i zapitati se: bismo li danas imali što relativizirati da oni tada nisu rekli – dosta?
Dok god ima onih koji pamte, dok god ima onih koji pale svijeće i uče djecu istini, Hrvatska neće klečati ni pred tenkovima ni pred lažima. Ali onoga trenutka kada pristanemo na zaborav, kada kažemo da je „sve isto“, izgubit ćemo i ono za što su mnogi dali život.
I zato poruka mora biti jasna, glasna i bez zadrške:
Ne damo istinu o Domovinskom ratu. Ne damo čast Hrvatskih branitelja. Ne damo Vukovar na zaborav. Ne damo Hrvatsku na poniženje.
Jer država koja zaboravlja svoje branitelje i Domovinski rat kao temelj svoga postojanja , odriče se vlastite budućnosti. A Hrvatska, izborena krvlju, nema pravo ponovno pasti – ovaj put pod teretom laži.
