Tko je odgovoran i što društvo treba učiniti?
Jesmo li navikli na lupeže, prevarante i pljačkaše svih kategorija i vrsta? Ne samo da jesmo, istrenirani smo. Toliko dugo živimo okruženi istim licima, istim aferama i istim izlikama da je kriminal prestao biti iznimka, a postao pravilo. Skandali više ne izazivaju šok, afere više ne ruše karijere, a krađa se doživljava kao gotovo pa administrativna greška. Nešto što se “riješi”, “ispegla” i gurne pod tepih do sljedeće vijesti.
S trosjeda, s ekrana i s društvenih mreža, svi znamo sve. Svi su analitičari, suci i tužitelji. Dijele se nadimci, pišu presude u komentarima, moral se mjeri brojem lajkova. Psihološki, to je savršeno sklonište: bijes bez rizika. Virtualna pobuna bez posljedica. Rečenica „Svi su oni isti! Lopovi!“ zvuči buntovno, ali u stvarnosti je kapitulacija. To je rečenica kojom peremo ruke i sami sebi izdamo potvrdu o nevinosti.
Jer ako su svi isti, onda nitko nije odgovoran. A ako nitko nije odgovoran, onda ni mi nismo dužni ništa učiniti.
No, onda se dogodi nešto toliko ogoljeno, toliko brutalno prosto, da više nema metafora ni opravdanja. Jedan grad i jedna gradska tvrtka kradu struju. Ne figurativno. Ne “u prenesenom značenju”. Doslovno. Žicama razvučenima kao u faveli, bez znanja, bez struke, bez trunke odgovornosti. Kradu od državnog poduzeća, ali u stvarnosti kradu od svakog građanina koji uredno plaća račune.
To više nije korupcija u bijelim rukavicama. To je najbrutalnija krađa.
Ono što je nekoć bilo simbol bijede i društvenog dna, sada se prakticira s pečatom i potpisom. Klošarski modus operandi preselio se u gradske urede. I ne samo da se krade nego se pritom svjesno ugrožavaju životi. Stotine njih. Djeca, starci, prolaznici. Jer kad povlačiš žice bez znanja, povlačiš i liniju između nemara i potencijalnog ubojstva.
I u tom trenutku prestaje svaka rasprava o “procedurama”, “provjerama” i “institucionalnim procesima”. Zdrav razum nalaže jedno: trenutno uhićenje. Ne sutra. Ne nakon konferencije. Ne nakon političkog dogovora. Odmah. I direktora. I gradonačelnika. Jer tko krade struju danas, sutra će krasti nešto drugo.
Ako država ne reagira na ovakvu ogoljenu, primitivnu i opasnu krađu, onda poruka nije dvosmislena: krađa je dopuštena. Ako imaš funkciju.
I zato je krajnje vrijeme da prestanemo ponavljati „svi su oni isti“. Nisu. Ima i gorih. A još je gore društvo koje to vidi, zna i šuti. Jer šutnja više nije neutralna. Šutnja je izbor. I šutnja je posljednji stup obrane onih koji nas kradu, ugrožavaju i pritom nam se smiju u lice. Ako i nakon ovoga okrenemo glavu, onda problem više nisu oni. Problem smo mi.
