Kad ti život opali šamar

U mladosti se rijetko razmišlja o zahvalnosti. Život se podrazumijeva, zdravlje se ne dovodi u pitanje, a obitelj se doživljava kao nešto trajno i nepromjenjivo. Sve je tu i čini se da će tako ostati. Većina ljudi u tim godinama živi brzo, impulzivno i bez stvarne svijesti o prolaznosti.
Pa kud puklo. No život ima svoj način da uspori čovjeka.
I to najčešće ne radi nježno. Pravi šamari dolaze nenajavljeno – kroz bolest, strah, gubitak. Zdravstveni problemi djece jedan su od onih trenutaka koji u sekundi sruše iluziju kontrole. Tada postaje jasno koliko je malo toga u našim rukama i koliko se sigurnosti gradi na pretpostavkama. Takvi trenuci ne ostavljaju čovjeka istim. Ili ga slome ili ga izgrade iz temelja.
A gubitak roditelja… to je prijelomna točka. To je trenutak kada se svijet nepovratno podijeli na „prije“ i „poslije“. Nakon toga se više ne vjeruje u vječnost, ne planira se na isti način i ne ulazi se u odnose jednako naivno. Smrt nekoga tko je bio temelj ogoli sve – i život i ljude.
U tim fazama često se dogode i raspadi dugogodišnjih prijateljstava. Ona za koja se
vjerovalo da će trajati cijeli život ponekad ne prežive težinu stvarnosti. Neki ljudi ne znaju ostati kada nestanu lakši dani. I to boli. Ali s vremenom dolaze drugačiji ljudi – oni koji ne trebaju objašnjenja, koji ne bježe od tišine i koji ostaju. Ta prijateljstva možda dođu kasnije, ali su dublja i stvarnija.
S godinama se mijenja i pojam zahvalnosti. U četrdesetima ona više nema veze s velikim planovima, uspjesima ili materijalnim ciljevima. Zahvalnost se veže uz zdravlje, uz mir, uz obične dane bez loših vijesti. Uz jutra koja ne počinju strahom i večeri koje završavaju tišinom.
Tada zahvalnost prestaje biti floskula. Postaje nužnost.
Životni šamari ne dolaze da bi uništili. Dolaze da bi razdvojili bitno od nebitnog. Da bi skinulisuvišno, razotkrili odnose i natjerali čovjeka da se suoči sam sa sobom. Nakon njih ljudi više ne trče isto, ne šute isto i ne ostaju ondje gdje nisu viđeni.
I možda je u tome cijela poanta. Život ne duguje nikome objašnjenja.
Ne upozorava i ne pita za dopuštenje. On samo dođe – i udari.
A sve nakon toga ovisi o tome hoće li čovjek nastaviti živjeti kao do sada…
ili će, prvi put iskreno, početi cijeniti ono što je cijelo vrijeme imao