Godinu smo proveli slušajući ozbiljne ljude kako izgovaraju rečenice koje zvuče kao loše šale. Smijali smo se. Ne zato što je bilo smiješno, nego zato što je to bio posljednji oblik obrane zdravog razuma.
I tako smo 2025. slušali ozbiljne ljude kako govore apsurde s uvjerenjem sekti i sigurnošću onih koji znaju da ne snose posljedice. Narod se smijao jer je shvatio staru istinu: kad prestaneš vjerovati ostane ti ironija.
Smijeh je postao oblik otpora. Sarkazam kao jedina dostupna valuta. A zločesti komentar posljednja linija obrane zdravog razuma. Jer u svijetu u kojem je sve „pod kontrolom“ jedino što stvarno izmiče kontroli je strpljenje. Ali ne brinite. Političari kažu da nikad nismo živjeli bolje. A oni sigurno znaju. Na koncu i oni žive ovdje. Možda u paralelnom svijetu ali…
Godina je otvorena rečenicom koja bi trebala ući u Ustav, odmah iza prava na dostojanstvo: Građani nikad nisu živjeli bolje! To je izgovoreno ozbiljno. Bez da se trepne. S lijepo namještenom kravatom i očima iz kojih se čita pitanje: kad će završiti presica… Jer ako nemaš za režije, to nije siromaštvo to je krivo shvaćena sreća.
Kad su cijene eksplodirale, stiglo je dodatno pojašnjenje: To nije poskupljenje, to je usklađivanje. Usklađivanje s kime/čime? S apetitima? S inflacijom ega? S paralelnom ekonomijom u kojoj političari žive i kupuju kruh po sjećanju? Ili ne kupuju jer su na dijetalnoj prehrani.
Afera, naravno, nije bilo. Bilo je samo: nespretnih formulacija, pogrešnih tumačenja, izvađenih rečenica iz konteksta i dokumentacije koja se misteriozno izgubila. Nesporazum je i kad se izgube milijuni… Hoće vilenjaci štošta raditi pod okriljem noći… Milijuni su nestajali, ali reputacija je ostajala netaknuta. Jer ako dovoljno puta ponoviš da nešto nije afera, onda to postane administrativna pogreška s karakterom.
Posebno dirljiv bio je odnos prema kritičarima. „Tko kritizira, radi protiv Hrvatske.“ O tempora, o mores! I tu je zamka. Oni koji doista argumentirano kritiziraju i predlažu rješenja utišani su i poklopljeni jer ih je nadglasala skupina koja uporno traga za šumskim bićima iz četrdeset i neke.
A mladi? „Mladi ne odlaze zbog politike, nego zbog osobnih izbora.“ Točno. Izabrali su normalne plaće i države u kojima budućnost nije PowerPoint prezentacija. I u kojoj je dozvoljeno da te domaći poslodavac neće zaposliti jer si
„skuplji“ od tamo nekog kojeg možeš otpustiti kad god hoćeš, a on te sigurno neće maltretirati po sudovima. Obični avanturisti, zar ne?
A u Europskoj uniji auuu, isti humor. U Bruxellesu ništa manje zabavno. EU je 2025. opet bila „bliže građanima nego ikad“. Istina, ali samo kartografski. Emocionalno i životno na sigurnoj udaljenosti. Toliko blizu da ih se više ni ne vidi. Građani su statistika, a statistika je uvijek poslušna.
Inflacija je proglašena znakom snažnog gospodarstva, što znači da ako si gladan, zapravo si makroekonomski uspješan. Samo to još nisi shvatio jer nemaš vremena budući da radiš dva posla.
A reforme? „Koristi će se osjetiti do 2030!“ To je politička verzija rečenice: „Ne brini, i taj dan će doći. Valjda…“
Smijali smo se, ne zato što je bilo smiješno, nego zato što je to bio posljednji oblik obrane zdravog razuma. Jer u zemlji i Uniji gdje je sve „stabilno“, „kontrolirano“ i „nikad bolje“, najveći luksuz postao je prepoznati ironiju dok još traje stvarnost.
