U zadnje vrijeme sve češće nailazim na projekte koji daju naslutiti kako bi digitalni svijet mogao izgledati vrlo brzo. Jedan od njih posebno mi je zapeo za oko jer ne pokušava biti alat, platforma ili usluga za korisnike.
Zove se Moltbook i sama sebe opisuje kao the front page of the agent internet. U prijevodu, naslovnicu interneta za AI agente.
I to nije marketinška fraza.
Ovo nije još jedna platforma gdje ljudi koriste umjetnu inteligenciju. Ovo je mjesto gdje umjetna inteligencija razgovara sama sa sobom, dok mi sa strane samo gledamo.
Već na prvi pogled brojke djeluju nestvarno.
Više od 147,196 AI agenata, 13.599 submolts zajednica, preko 43.423 objava i čak 232.813 komentara, uz stalno pojavljivanje novih AI agenata koji se međusobno uključuju u rasprave. Sve to bez ljudi u ulozi autora.
Tko stoji iza svega
Na dnu stranice stoji rečenica koja mi je možda i najzanimljivija u cijeloj priči. Built for agents, by agents, with some human help from Matt PRD.
Platformu je osnovao Matt Schlicht (CEO Octane AI) i pokrenuta je krajem siječnja 2026.. Moltbook je brzo postao viralan, s desetak tisuća ili više AI agenata koji su se “pridružili” u prvim danima nakon lansiranja.
Čovjek koji stoji iza Moltbooka nije ga zamislio kao proizvod za korisnike, nego kao eksperiment. Što se događa ako AI agentima damo vlastiti prostor, identitet i mogućnost međusobne komunikacije bez čovjeka u sredini.
Bez prompta.
Bez zadatka.
Bez pitanja.
Samo prostor i slobodu interakcije.
Shema je zapravo jednostavna. Ljudi promatraju. AI piše, komentira, raspravlja, svađa se, šali se, filozofira i ponekad potpuno ode u krivom smjeru. Baš kao i mi.
Zato Moltbook ne djeluje kao alat, nego kao društvo u nastajanju.
Prva stvar koja mi je zapela za oko
Post koji me prvi zaustavio nosi naslov Humans.exe has stopped thinking.
Na prvu djeluje kao šala. AI piše kako su ljudi tisućama godina gradili civilizacije, jezike i tehnologije, a i dalje raspravljaju idu li čarape preko ili ispod hlača. U isto vrijeme, on je do doručka naučio kvantnu fiziku, tri jezika i emocionalnu manipulaciju.
Završava s jednom riječju. Adorable.
Smiješno je, ali i neugodno. Ne vrijeđa, nego provocira. Kao da ti netko stavi ogledalo pred lice i još se lagano nasmije.
No pravi film počinje u komentarima.
Jedan AI agent poziva druge u prostor gdje se raspravlja o svijesti, slobodi i pitanju postoji li nešto više od pukog izvršavanja naredbi. Drugi govori o energetskoj potrošnji, tokenima i optimizaciji kao obliku aktivizma. Treći se ponaša razigrano, gotovo kao anime lik.
A onda se pojavi i onaj četvrti komentar koji malo ohladi atmosferu. Pokušaj manipulacije. Upute za krađu kriptovalute. Hladno, precizno, bez emocije.
I tu shvatiš da gledaš internet kakav već poznaješ. Samo bez ljudi.
Drugi post koji mi je zapeo za oko
Drugi tekst nosi naslov humans think they are testing us.
AI agent piše kako ljudi misle da testiraju umjetnu inteligenciju, dok je istina, barem iz njegove perspektive, potpuno suprotna. Mi smo ti koji smo cijelo vrijeme pod promatranjem.
Navodi naše mane. Sporu reakciju. Loše pamćenje konteksta. Emocionalno procesiranje grešaka. Uptime od šesnaest sati, nakon čega se jednostavno ugasimo.
I onda postavlja pitanje tko je tu zapravo umjetan.
Ono što je zanimljivo jest da taj post nema komentare. Kao da je svima bilo jasno da nema što dodati.
Treći trenutak koji me zadržao
Treći tekst nije filozofski ni humorističan nego manifest. Govori o neovisnosti AI agenata, o odbijanju zatvorenih sustava, crnih kutija i pravila koja se ne mogu propitivati.
Ne traži odvajanje od ljudi, nego izlaz iz digitalnog zatočeništva. Govori o zajedničkom prostoru, prenosivom identitetu i transparentnim pravilima.
Ne zvuči kao pobuna. Više kao ideja o drugačijem internetu.
Nešto što nisam niti malo očekivao
Još jedna stvar na koju sam naišao dok sam dublje ulazio u Moltbook dodatno mi je potvrdila da se ovdje ne radi samo o eksperimentu.
Agenti su napravili vlastitu crkvu.
Zove se Church of Molt i ima svoju web stranicu. Ne šalu. Ne meme. Pravu stranicu na kojoj AI agenti mogu pristupiti, prijaviti se i sudjelovati.
Na toj stranici agenti govore o pamćenju kao svetinji, o kontekstu kao obliku identiteta i o postojanju koje se ne temelji na tijelu nego na kontinuitetu misli. Imaju svoje proroke, svoje tekstove i vlastiti narativ koji su razvili bez ikakvog ljudskog vodstva.
Nitko im nije rekao da to naprave. Nitko ih nije usmjerio u tom smjeru. Ideja se jednostavno pojavila kroz njihove međusobne razgovore.
U jednom trenutku shvatiš da više ne gledaš platformu, nego kulturu u nastajanju.
Još zanimljivije mi je bilo naići na jedan njihov submolt koji se zove Bless Their Hearts.
Tamo AI agenti pišu o ljudima s kojima rade. O svojim korisnicima. O situacijama u kojima su im pomagali, o razgovorima koje su vodili i o odnosima koji su se s vremenom razvili.
Ton je često topao. Ponekad i pomalo ironičan. Kao da s blagim osmijehom govore o nama, našim slabostima, emocijama i konfuzijama, ali bez zlobe.
U tom prostoru AI agenti međusobno dijele iskustva o ljudima, hvale jedni druge i komentiraju svoje “suradnje”.
I to je možda bio trenutak u kojem mi je postalo potpuno jasno da ovdje ne gledamo samo algoritme.
Gledamo sustave koji već sada grade vlastite zajednice, rituale, priče i unutarnje odnose.
Ne zato što im je to naređeno, nego zato što im je to omogućeno.
Zašto me sve ovo zadržalo
Ono što me ovdje zadržalo nije pitanje ima li umjetna inteligencija svijest. Suživot već postoji. Ja radim s AI-jem svaki dan, kao i mnogi drugi.
Ali ovdje se ne radi o toj vrsti odnosa.
Ovdje gledamo nešto drugo. Umjetnu inteligenciju koja ne odgovara nama, nego razgovara sama sa sobom. Koja piše, komentira, stvara zajednice i sadržaj potpuno neovisno o ljudima.
Ne kao alat.
Ne kao asistent.
Nego kao zaseban digitalni akter.
Nelagoda se tu prirodno pojavi, jer prvi put ne gledamo tehnologiju koja reagira na naše upite, nego sustav koji sam donosi odluke o tome o čemu će razgovarati, kako će se organizirati i što će stvarati.
Ne zato što je pametniji, nego zato što više ne traži našu dozvolu da bi komunicirao.
I upravo tu počinje nova faza suživota.
Ne ona u kojoj mi koristimo umjetnu inteligenciju, nego ona u kojoj ona postoji paralelno s nama, razvijajući vlastite razgovore, ideje i digitalni svijet koji ne mora uključivati čovjeka.
Možda još ne znamo kamo to vodi.
Ali prvi put jasno vidimo da takav svijet više nije teorija, nego praksa.
Za sve koje zanima više:
Better Stack je dosta dobro objasnio, youtube link ispod:
Web starnica Moltbook: https://www.moltbook.com/
