Dan hebrejskog jezika obilježava se u Izraelu i širom svijeta kao podsjetnik na izniman povijesni proces u kojem je hebrejski, nekoć gotovo isključivo liturgijski i pisani jezik, ponovno postao živi govor milijuna ljudi. Riječ je o rijetkom i gotovo jedinstvenom primjeru uspješnog oživljavanja jezika u suvremenoj povijesti.
Hebrejski je stoljećima bio prisutan prvenstveno u vjerskim tekstovima, molitvi i učenju, dok se u svakodnevnoj komunikaciji nije koristio. Prekretnica se dogodila krajem 19. i početkom 20. stoljeća zahvaljujući djelovanju Eliezer Ben-Yehuda, lingvista i društvenog reformatora koji je zagovarao povratak hebrejskog jezika u svakodnevni život. Njegova vizija bila je da hebrejski postane zajednički govor Židova u tadašnjoj Palestini, bez obzira na njihovo podrijetlo i materinski jezik.
Sustavnim stvaranjem novih riječi, prilagodbom jezika suvremenim potrebama te uvođenjem hebrejskog u obrazovni sustav, medije i javni život, postavljeni su temelji današnjeg statusa hebrejskog jezika. Nakon osnutka Države Izrael 1948. godine, hebrejski je postao službeni jezik, a njegova uporaba nastavila se širiti kroz sve segmente društva.
Danas hebrejskim jezikom govori više od devet milijuna ljudi, a koristi se u školama, na sveučilištima, u znanosti, tehnologiji, kulturi i svakodnevnoj komunikaciji. Dan hebrejskog jezika obilježava se i kao podsjetnik na važnost jezika u očuvanju identiteta, kulture i povijesne svijesti jednog naroda.
Upravo zato hebrejski se često navodi kao jedinstven primjer kako jezik koji je stoljećima bio ograničen na pisanu i sakralnu uporabu može postati moderan, funkcionalan i globalno relevantan. Obilježavanje ovog dana služi i kao inspiracija drugim narodima i jezičnim zajednicama koje nastoje očuvati ili revitalizirati vlastite jezike u suvremenom svijetu.
