Projekt Južne plinske interkonekcije između Hrvatske i Bosne i Hercegovine ponovno je otvorio niz političkih i energetskih pitanja u zemlji koja ionako teško pronalazi zajednički jezik i oko daleko jednostavnijih tema.
Na papiru, riječ je o strateški važnom infrastrukturnom projektu koji bi Bosni i Hercegovini omogućio pristup alternativnim izvorima plina, prije svega preko LNG terminala na Krku. Time bi se smanjila gotovo potpuna ovisnost zemlje o ruskom plinu (Turski tok), što je u skladu s interesima zapadnih partnera, osobito Sjedinjenih Američkih Država. U toj jednadžbi energetska sigurnost nije samo pitanje opskrbe nego i pitanje političkog utjecaja.
Europska unija pritom ostaje suzdržana, naglasak stavlja na obnovljive izvore, dok se unutar same BiH vodi borba oko ključnog pitanja: tko će kontrolirati projekt?
Južna interkonekcija tako nije samo energetski projekt, nego čista geopolitika u cijevima. Projekt je dodijeljen američkoj kompaniji AAFS Infrastructure and Energy i ima snažnu političku podršku SAD-a. Ideja je jasna, dovesti LNG plin preko Hrvatske i smanjiti ruski utjecaj. Drugim riječima, riječ je o ulasku američkog energetskog utjecaja na Balkan, kroz infrastrukturu koja postaje dugoročna poluga moći, uz koncesije koje se spominju i do 50 godina.
Planirana trasa vodi od Hrvatske prema zapadnoj i središnjoj Bosni i Hercegovini preko Posušja i Tomislavgrada, s krakom prema Mostaru, pa dalje prema Bugojnu i Novom Travniku. Ukupno oko 74 kilometra kroz Hrvatsku i približno 169 kilometara kroz BiH. No ono što je jednako važno kao i ruta jest činjenica gdje plinovod ne prolazi kroz Republiku Srpsku.
Dok vlasti u Federaciji BiH načelno podržavaju diversifikaciju izvora plina, unutar entiteta postoje ozbiljna neslaganja oko modela provedbe. Ključno pitanje nije „treba li plinovod”, nego „tko će njime upravljati”.
Dio političkih aktera protivi se ideji da upravljanje preuzme nova kompanija izvan postojećeg sustava, što se doživljava kao zaobilaženje domaćih energetskih poduzeća i potencijalni gubitak kontrole nad strateškom infrastrukturom. Istovremeno, hrvatski politički predstavnici u BiH snažno zagovaraju projekt i njegovo ubrzano pokretanje, što dodatno produbljuje političke napetosti unutar Federacije.
S druge strane, Republika Srpska pod vodstvom Milorada Dodika otvoreno se protivi projektu i paralelno razvija vlastitu istočnu interkonekciju prema Srbiji, čime dodatno učvršćuje oslonac na ruski plin. Ne znamo je li o tome bilo riječi u razgovoru s Trumpom Juniorom. Time BiH sve jasnije ide prema scenariju energetske podjele.
U takvoj situaciji, plinovod koji bi trebao donijeti sigurnost i stabilnost postaje još jedno pitanje oko kojeg se lome politička koplja. Umjesto zajedničkog projekta, pretvara se u simbol različitih interesa, utjecaja i vizija budućnosti zemlje.
Jer u BiH ni energija nije samo energija. Ona je, kao i sve drugo, pitanje kontrole.
Ako bi se politički sporovi ubrzo razriješili, realne procjene govore da bi gradnja mogla započeti najranije tijekom 2026. godine, a trajala bi između dvije i tri godine. To znači da BiH još najmanje nekoliko zima ostaje tamo gdje je i sada gotovo potpuno ovisna o jednom pravcu i jednoj vrsti plina.
A dok se političari dogovaraju tko će upravljati cijevima koje još nisu ni položene, građani će se i ove zime grijati na staru stvarnost, uz istu neizvjesnost i ista pitanja na koja odgovori stalno kasne.
