Pred nama je još jedan Božić, najradosniji kršćanski blagdan čija je svetkovina ustanovljena da bi se proslavila uspomena vremenitog rođenja Isusa Krista. Povodom Božića 2025., u vremenu neizvjesnosti, u vremenu gubitka smisla i dubokih društvenih lomova, ponovno se nameće pitanje smisla – smisla blagdana koji ćemo slaviti, ali i smisla života samoga. U božićnom vremenu i druženja su nekako toplija, susreti su prisniji, a zajedništvo za obiteljskim stolom više dolazi do izražaja. Predbožićno vrijeme većini ljudi posebno prirasta srcu; više je susreta, više je povrataka iz dijaspore, više je i one ljudske potrebe da se, makar na trenutak, pobjegne od fragmentiranosti i hladnoće svakodnevice.
Nasuprot posvemašnjoj komercijalizaciji Božića, okolnosti Kristova rođenja ne dopuštaju da se svetkovina svede na dekoracije, kupovinu i sentimentalnost. Kao što nas uči Veliki katekizam sv. Pija X., okolnostima svoga rođenja Isus nas uči odricati se svjetskih taština, a cijeniti siromaštvo i patnje. Isus, gospodar povijesti i svega stvorenoga, nije se rodio u izobilju kraljevske palače, nego u priprostoj betlehemskoj štalici. Isusa nisu prvi vidjeli svjetski moćnici, nego obični pastiri, ljudi s ruba društva. On nije rođen u sjaju, nego u skrovitosti; tiho i bez pompe koja je i u tadašnjim vremenima pratila rođenja kraljevskih sinova. O okolnostima svoga rođenja Isus nas uči više nego što bismo ponekad htjeli priznati: uči nas poniznosti, samoodricanju i svjesnosti vlastite prolaznosti. Toga bi se svi trebali sjetiti kada si umišljamo da smo netko i nešto, a ne tek prah zemaljski.
Apostol Pavao tu istinu izriče kristološkim realizmom kenozе: „Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6–8). Isusovo rođenje u običnoj štalici i njegova smrt na križu čine smiješnima i neozbiljnima sva ljudska napuhavanja, ega i taštine. U svijetu koji idolizira uspjeh, karijeru, status i moć, Božić dolazi kao radikalni korektiv i podsjetnik da se veličina ne mjeri vanjskim sjajem, nego unutarnjom istinom i spremnošću na žrtvu.
Najvažnije točke povijesti
U vremenu gubitka smisla, u vremenu koje je Viktor Frankl opisao kao vrijeme „patnje zbog besmislenog života“, Isus Krist ostaje jedini pouzdani jamac smislena života. Njegovo rođenje i njegova smrt za sve kršćane predstavljaju najvažnije točke povijesti. Bez tih događaja ljudski život na zemlji ne bi imao nikakav konačni smisao. Kada bi sve završavalo pod nekoliko metara crne zemlje, ljudsko življenje bilo bi svedeno na niz prolaznih užitaka, statusa i funkcija koje ne predstavljaju kartu za igdje. Rođenjem Isusa Krista i njegovim uskrsnućem cijela je ljudska egzistencija dobila dubinu i usmjerenje prema vječnosti. Bez Krista bi sve, u konačnici, bilo besmisleno.
Na žalost, u vremenu diktature relativizma i posvemašnje dekadencije, Božić sve češće gubi svoj pravi smisao i pretvara se u kulturološki relikt. Vrijeme u kojemu živimo, kako je primijetio Roberto de Mattei, temelji se na protudekalogu: sve je dopušteno osim ispovijedati vjernost načelima naravnoga i kršćanskoga poretka. Božić se sustavno uklanja iz javnoga prostora, čak i iz komunikacije institucija Europske unije, dok mnoge korporacije već godinama čestitaju tek
„blagdane“, kao da se ne radi o Božiću. Europske tzv. elite kao da se natječu u obračunu s kršćanskim naslijeđem.
Korijeni toga procesa sežu u vrijeme renesanse, a od Francuske revolucije i tzv. Prosvjetiteljstva on poprima sustavan i agresivan karakter. Duh Francuske revolucije, duh prosvjetiteljstva i enciklopedizma prezreo je metafiziku i sve nematerijalno proglasio anakronim. Od tada započinje metafizička subverzija koja kulminira u godinama u kojima živimo. Papa emeritus Benedikt XVI. u knjizi Kršćanstvo i kriza kultura upozorava da su prosvjetiteljske filozofije obilježene pozitivizmom i antimetafizičnošću do te mjere da Bog u njima ne može naći nikakvo mjesto. Kršćanstvo je u Europi našlo svoj najdjelotvorniji oblik, ali se upravo u Europi „razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“.
Romano Guardini je još 1950. godine u knjizi Konac novoga vijeka pisao da novovjeki čovjek ne gubi samo vjeru u kršćansku Objavu, nego doživljava i slabljenje svoje prirodne religiozne sklonosti, gledajući na svijet sve više kao na profanu zbiljnost. Bez religioznog elementa život postaje poput motora kojemu je nestalo ulja: pregrijava se, dijelovi se međusobno ometaju, gubi se središte i veze. Upravo taj gubitak središta – gubitak duhovnog centra – postaje jedno od ključnih obilježja suvremene Europe. A izgubiti središte znači izgubiti čovječnost, upozoravao je Pascal.
Kršćanstvo više nije „velika pripovijest“ koja bi ujedinjavala i uređivala europsku sadašnjost i budućnost. Kada se unište korijeni i temelji, kuća se prije ili kasnije urušava. A kršćanstvo je duboko ukorijenjeno u zapadnoj civilizaciji. Kako pokazuje Thomas Woods, Katolička Crkva izgradila je zapadnu civilizaciju: uvela je sustav sveučilišta, razvila dobrotvorni rad, oblikovala međunarodno pravo, potaknula razvoj znanosti, važnih pravnih i ekonomskih načela te stvorila neprocjenjivo kulturno i umjetničko naslijeđe. Odricanjem od kršćanstva Zapad gubi svoj duhovni centar.
Engleski povjesničar Christopher Dawson u knjizi Razumijevanje Europe piše da je opadanje europske moći povezano s odustajanjem od kršćanskih korijena, kulture i tradicije te da je pobuna protiv vlastite kulture jedan od ključnih uzroka opadanja političkog ugleda Europe. Europa koja se odrekla vlastitih temelja, a pritom nije iznjedrila nijednu unificirajuću ideju sposobnu za integraciju društva, postaje prostor fragmentacije i dubokih podjela.
Rezanje korijena
Ta se kriza jasno očituje i u projektu europskoga ujedinjenja. Temelje današnje Europske unije udarali su kršćanski političari poput Adenauera, De Gasperija i Schumana, no već su od početaka postojale ideološke struje koje su Uniju zamišljale kao projekt lišen duhovnoga identiteta. Jedan od istaknutih predstavnika takve struje bio je Coudenhove-Kalergi. Današnja Europska unija, koja se sve više pretvara u talionicu različitih, često i nespojivih identiteta, pokazuje koliko su te ideje zaživjele.
Prijepori oko europskog ustava, iz kojega su svjesno izostavljeni kršćanski korijeni Staroga kontinenta, razotkrili su dubinu problema. Ivan Pavao II. tada je upozorio da je nedopustivo „rezati
korijene na kojima smo nikli“, a u razgovoru s predsjednikom Europske komisije Romanom Prodijem podsjetio da je kršćanstvo, u svojim raznim iskazivanjima, oblikovalo zajedničku svijest europskih naroda i dalo ključan doprinos njihovoj civilizaciji, neovisno o tome priznaje li se to u službenim dokumentima ili ne.
Smjernice Europske komisije za internu komunikaciju, koje je razotkrio talijanski Il Giornale, pokazale su kamo taj proces vodi. U okviru programa „Unija jednakosti“ predlagalo se izbacivanje Božića iz javne komunikacije, relativiziranje pojma spola, izbjegavanje „krsnog imena“, zamjena Ivana i Marije Malikom i Juliom, zabrana izraza „dame i gospodo“ te uvođenje „nebinarnih“ identiteta. Iako su smjernice povučene, namjera je bila jasna. Riječ je o kulturi otkazivanja i kulturi smrti koja se provodi pod krinkom tobožnjeg poštivanja različitosti.
Europa se, kako je pisao Benedikt XVI., nalazi u stanju čudne i bolesne samomržnje. Zapad više ne voli samoga sebe, u vlastitoj povijesti vidi samo ono što je vrijedno žaljenja, a nije u stanju prepoznati ono što je veliko i čisto. Douglas Murray s pravom upozorava da se europski identitet danas svodi na prazne parole o „raznolikosti“ koje ne mogu stvoriti društvenu koheziju nužnu za dugoročni opstanak.
Dim sotonin
U takvom kontekstu i sama Katolička Crkva u postkoncilskom vremenu prolazi kroz razdoblje nemira. Kako je upozorio Pavao VI., „dim sotonin je kroz neku pukotinu ušao u Crkvu“. Pod krinkom ekumenizma, inkulturacije i prilagođavanja svijetu, gubi se jasnoća, a dvosmislenosti i konfuzija postaju sve češće. A da-da ili ne-ne, uči nas Biblija; sve drugo od zloga je. Isus Krist ostaje jedini Put, Istina i Život, a Crkva sidro nade i luka spasa, kako je govorio Ivan Merz.
U vremenu kriza, društvenih lomova i polarizacija Crkva ima zadaću okupljati sve vjernike, bez obzira na njihove oznake i statuse. Duh Sveti ujedinjuje, a sotona razdvaja. „Ne boj se“, poruka je koja se u Svetome pismu ponavlja upravo onda kada se čovjek suočava s nesigurnošću i strahom.
Ruski filozof Nikolaj Berdjajev rekao je da je kruh za mene materijalno pitanje, a kruh za drugoga duhovno pitanje. U vremenu relativizma, dehumanizacije i postmodernističkog ludovanja, te riječi postaju putokaz međuljudskih odnosa. Lako je druge ljude dehumanizirati, izrugivati, vrijeđati i ismijavati; mnogo je teže živjeti prema pravilima Isusa iz Nazareta. Put koji vodi kroz uska vrata getsemanske noći jedini je put koji vodi prema vječnome životu.
Božićno vrijeme poziva nas da se prisjetimo onih koji više nisu s nama, ali i da razmislimo o odnosu prema ljudima koji su još dio našega života. Božić je prilika da ljudima oko sebe donesemo „kristalnu kocku vedrine“, ne kao jeftinu utjehu, nego kao plod unutarnje orijentacije prema istini i vječnosti. Predstojeći Božić 2025. poziva nas da osvijestimo kršćanske korijene koje je desetljećima rezao bezbožni komunizam, a danas nagrizaju protubožje i protuljudske ideologije.
Bez povratka kršćanskim temeljima i kulturi života Europa nema budućnost. Božić nije tek uspomena, nego sudbonosni podsjetnik na smisao povijesti i smisao ljudskoga života.
Svim čitateljima i njihovim obiteljima želim sretan Božić.
