Za većinu prijatelja s kojima sam odrastao priča o korijenima je počinjala i završavala s našom ulicom i gradskim kvartom u kojem smo odrasli. DGO je za nas bio svetinja i više nego dovoljan razlog da se za jedan šamar koji je netko od nas dobio u centru grada skupi ekipa u dva puna tramvaja i zaputi u osvetničku misiju na drugi kraj grada tražeći odgovorne, a zadovoljavajući se zapravo bilo kakvom tučnjavom jer važno je bilo pokazati da s našim kvartom nema šale.
No, nastranu mladalačke gluposti, rekao bih da veliku većinu ljudi po tom pitanju možemo podijeliti u dvije dominantne skupine.
Prva skupina bi danas vjerojatno predstavljala većinu, i za njih nekakvi korijeni nisu stvar do koje se držalo u njihovim obiteljima, znaju da je otac odrastao u predgrađu s druge strane grada a da je mama iz trećeg sela južno od grada i za više od toga nisu pitali roditelje niti su im ovi govorili više i to je sasvim u redu, a rekao bih i u skladu s modernim pogledom na svijet gdje vlada geslo, nije važno odakle potičem već koliko daleko sam stigao.
S druge strane spektra su tradicionalisti. Ljudi potekli iz obitelji u kojima se čuvala neka tradicija i prenosila s koljena na koljeno, bilo da je riječ o urbanim obiteljima koje se ponose klavirom koji je njihova prabaka plemenitog podrijetla donijela u miraz kada se udavala za pradjeda pučanina, ili se radi o obiteljima koje s ponosom ističu svoje seosko podrijetlo i naporan rad cijelih generacija koje su prehranjivane motikom, pa i jedni i drugi svojoj djeci nastoje usaditi taj nekakav identitet za koji smatraju da je održao na okupu njihovu obitelj i da ih baš to čini posebnim i drukčijim od drugih, starosjedioce čini plemenitijim i kulturnijim od dotepenaca, a dotepence jačim i otpornijim od starosjedioca.
No, iako moja obitelj nema klavir, znam svoje pretke po očevoj liniji unazad četiri generacije i koliko znam svi su bili pošteni i radišni ljudi i bilo bi mi zaista žao da ne znam za njih.
Zaključno, mislim da poznavanje obiteljskog podrijetla i održavanje obiteljskih tradicija niti u kom slučaju ne čini ljude nužno boljim ili moralnijim od onih kojima to nije bitno, ali ipak postoji neka nevidljiva nit koja nas veže s precima, pa kada ti na obiteljskom okupljanju neka baka kaže da si kršan kao stric Frane ili bistar kao baba Ika nekima od nas bude ipak malo toplije oko srca…


