Na današnji dan, 19. veljače, u Sibinju se spominju osmorica seljaka ubijenih 1935. godine. Povod je bio, među ostalim, pjevanje pjesama nacionalnog sadržaja i javno izražavanje političkog stava. Država koja je tada postojala reagirala je silom. Ishod su bile mrtve obitelji i rana koja je ostala dublja od politike.
Prema dostupnim povijesnim istraživanjima i objavljenoj literaturi, događaj se zbio u ozračju tadašnjeg neriješenog hrvatskog nacionalnog pitanja, koje je tijekom diktature bilo dodatno potisnuto državnom represijom i proklamiranom ideologijom integralnog jugoslavenstva. U takvom kontekstu i simbolički čin – pjesma, parola, javni stav – mogao je biti doživljen kao prijetnja poretku. To ne opravdava nasilje, ali pomaže razumjeti težinu povijesnog trenutka.
Taj datum ne pripada samo arhivu. On otvara pitanje koje je i danas osjetljivo: što znači javno živjeti identitet i gdje je granica između legitimne slobode i opasne ideologizacije?
Kršćanska vjera polazi od osobe. „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka“ (Post 1,27). Ta osoba nije bez korijena. Ona pripada obitelji, jeziku, kulturi, narodu. Drugi vatikanski sabor priznaje vrijednost kulturne i nacionalne pripadnosti, jer kroz nju čovjek ostvaruje dio svoga poziva (usp. Gaudium et spes, 53). Ljubav prema vlastitom narodu, kada je ispravna, nije suprotna evanđelju.
Ali Crkva nikada ne apsolutizira narod ni državu. „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt
22,21). Time se ne umanjuje važnost države, nego se postavlja njezina prava mjera. Država nije Bog, ali nije ni nevažna. Ona je povijesni prostor u kojem narod može slobodno živjeti, štititi život, odgajati djecu i razvijati svoju kulturu.
Za hrvatski narod država nije apstrakcija. Ona je plod dugog i često bolnog puta. U povijesti su postojala razdoblja kada hrvatsko nacionalno pitanje nije bilo neriješeno samo politički, nego i identitetski potiskivano. Zato današnja državnost nije samorazumljiva. Ona je odgovornost.
Kršćanski gledano, država ima smisla samo ako služi općem dobru. Ali opće dobro uključuje i očuvanje identiteta naroda koji u toj državi živi. Identitet nije suprotan evanđelju. On je dio konkretne povijesti koju Bog ne briše, nego pročišćava.
Zato obrana države koja je teško stečena nije suprotna vjeri. Ona postaje problem tek onda kada država ili identitet zauzmu mjesto koje pripada Bogu. Sve dok su podložni moralnom zakonu i službi čovjeku, oni su legitimni.
Zato je nasilje nad ljudima zbog pjesme bilo moralno neprihvatljivo tada, kao što bi bilo i danas. Država koja poseže za oružjem protiv vlastitih građana prelazi granicu općega dobra. To nije ideološka tvrdnja; to je moralno načelo. Vlast postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi vlasti.
No pitanje Sibinja ne može se promatrati odvojeno od našeg iskustva 20. stoljeća. Hrvatsko društvo nosi i noviju traumu rata. Postoje branitelji koji su pod određenim znakovima i pjesmama branili svoje domove. Postoje obitelji poginulih čije dostojanstvo traži poštovanje.
Katekizam jasno govori o pravu i dužnosti legitimne obrane (usp. KKC 2265). To nije
nacionalizam; to je zaštita života.
Zato je razumljivo da se javlja osjetljivost kada se stvara dojam da su simboli obrane sporni, dok se istodobno relativiziraju ili toleriraju simboli totalitarnih sustava koji su gazili ljudsko dostojanstvo. Crkva je nedvosmisleno osudila totalitarizme, uključujući komunizam, jer su ponižavali čovjeka i gušili slobodu savjesti (usp. Centesimus annus, 13). Dosljednost u vrednovanju simbola nije pitanje politike, nego pravde prema žrtvama.
Upravo tu se vraćamo na Sibinj. Kada se identitet potiskuje represijom, država slabi samu sebe. Kada se identitet živi bez mjere i bez poštovanja drugih, društvo se raspada iznutra. Između ta dva ekstrema stoji zahtjevna zrelost: čuvati državu, ali je ne obožavati; braniti identitet, ali ga ne pretvoriti u oružje.
Ipak, postoji opasnost koju kao kršćani ne smijemo zanemariti. Ako se opravdani osjećaj
nepravde pretvori u trajni inat, tada rana postaje identitet. A evanđelje ne dopušta da rana ima posljednju riječ. „Ne daj se pobijediti zlom, nego zlo dobrim svladavaj“ (Rim 12,21). Obrana dostojanstva nije isto što i uzvraćanje gorčinom.
Crkveni nauk ovdje je jasan. Postoji pravo na sjećanje. Postoji pravo na istinu. Postoji pravo na poštovanje žrtava. Ali ne postoji pravo na mržnju. Domoljublje je krjepost kada je povezano s odgovornošću i pravednošću (usp. KKC 2239). Postaje porok kada se hrani isključivošću.
Sibinj nas zato 19. veljače ne poziva na podizanje tona, nego na podizanje razine savjesti. Pjesma može biti izraz zahvalnosti i dostojanstva. Može biti i provokacija. Razliku ne određuje samo tekst, nego nakana srca i društveni kontekst.
Narod koji zaboravi svoje žrtve gubi moralnu vertikalu.
Narod koji izgubi državu koju je teško stekao, gubi prostor u kojem može slobodno živjeti svoj identitet. Narod koji iz svoje rane crpi samo inat, gubi budućnost.
Između ta tri rizika stoji zahtjevniji put: čuvati državu, braniti dostojanstvo i živjeti identitet – ali ne izgubiti evanđeosku mjeru
