Izjave koje je tijekom boravka u Hrvatskoj dao gradonačelnik Banje Luke, (po)četnik Draško Stanivuković predstavljaju još jedan primjer velikosrpske političke drskosti, malicioznog bitantizma i povijesnog revizionizma.
Posebno je problematično što se sve dogodilo u okviru tzv. svetosavske akademije, manifestacije koja se u Hrvatskoj financira novcem hrvatskih poreznih obveznika. Time su građani Republike Hrvatske praktično financirali program u kojemu se iznose poruke koje dovode u pitanje temeljne povijesne i političke činjenice vezane uz Domovinski rat.
Dolazak političkog dužnosnika iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku i njegovo javno lamentiranje o tzv. Republici Srpskoj Krajini te o „našim krajevima“ i „našim zemljama“ ne može se tumačiti kao nespretna formulacija. Riječ je o otvorenom i svjesnom političkom govoru koji implicira teritorijalne i povijesne pretenzije na hrvatsko ozemlje.
Takve izjave uklapaju se u ideološki okvir svetosavlja, u kojem se nacija, država i crkva poistovjećuju i koriste kao jedinstven politički instrument. U tom modelu religija ne djeluje kao osobna ili duhovna kategorija, nego kao sredstvo kolektivne mobilizacije i legitimacije političkih ciljeva.
Na taj je svetosavski obrazac još u 19. stoljeću upozoravao ruski filozof i pjesnik Vladimir Solovjev, zapisavši da je vjerska ravnodušnost Srba (u smislu da vjeru ne tretiraju kao političku, nego duhovnu kategoriju) jednako poznata kao i njihova sklonost korištenju pravoslavlja kao političkog oružja u sukobima s katoličkim Hrvatima. Ta je opaska relevantna i danas jer pokazuje kontinuitet instrumentalizacije vjere u političke svrhe.
Zašto šute?
Korištenje kulturnih i vjerskih manifestacija za prenošenje političkih poruka o ratu, teritoriju i državnosti predstavlja oblik drske političke provokacije. Ovdje se više ne radi o slobodi govora, nego o odgovornost države prema vlastitome ustavnom poretku.
Republika Hrvatska ima pravo proglasiti takve osobe nepoželjnima. Mjera persona non grata u ovom slučaju ne bi predstavljala čin neprijateljstva, nego jasan signal da se negiranje hrvatskog suvereniteta, relativiziranje agresije i korištenje javnog novca za političke provokacije ne će tolerirati.
Tko dolazi u Hrvatsku mora poštovati njezin ustavni poredak, povijesne činjenice i žrtve rata. Sve drugo nije gostovanje, nego politička demonstracija i provokacija.
Na kraju se nameće i pitanje političke šutnje. Prije svega, šutnje Milorada Pupovca. Ovaj je jako revan u proizvodnji ustaša i navodnoga govora mržnja prema Srbima u Hrvatskoj. U ovom slučaju kada se na hrvatskom tlu javno demonstrira ideologija povezana s četništvom i velikosrpskim narativom, reakcije po običaju nema.
Isto vrijedi i za tzv. lijeve političke i aktivističke krugove. Riječ je o strukturama koje godinama grade politički identitet na neprestanoj proizvodnji „ustaša“, naravno tamo gdje ih nema, ali koje u potpunosti utihnu kada se suoče s otvorenim iskazima velikosrpske ideologije.
Tko šuti smatra se da pristaje. Ili, još gore, u tome ne vidi baš nikakav problem.
