Tema tjedna u Hrvatskoj bila je Tomaševićeva odluka da ne dozvoli Marku Perkoviću Thompsonu koncert u Zagrebačkoj Areni dva dana uzastopno. To je umnogome kontradiktorna odluka. Tomašević je političar i to vrlo ambiciozan političar. Jedini političar ljevice koji u krugu prisjednika države, predsjednika Sabora i predsjednika vlade – oni su najjednakiji među političarima da se poslužim terminom iz Orwellove Životinjske farme. Svi ostali su jednaki ali su u drugom trećem četvrtom i tako dalje redu. Poslije državnog Tomašević drži najveći proračun. Ostali iz ljevice zaduženi su da dižu buku u Saboru, a oni na mjestima župana i gradonačelnika neprimjetni su. Oni isto tako konkretno upravljaju javnim novcem, ali njihov je proračun vrlo limitiran s obzirom na onaj zagrebački – a često biva – koliko para toliko muzike.
I sad Tomašević umjesto da kao odgovoran gradonačelnik bdije nad projektima iz toga ogromnog proračuna, on se ulovio se banalnosti. Prije svega uzurpira posao direktora Arena Centra, zatim uzurpira posao policije i sudova, zatim postavlja se kao komunistički moćnici u doba komunističke partije, jednoumlja kako danas tepamo tom vremenu, a najmanje se bavi pitanjima koja su od presudne važnosti za građane Zagreba i njihov standard kao što su recimo pitanja prometa, pitanja strateških razvojnih projekata i sveg što je gradonačelniku gradskim statutom u zakonima dano u ovlast.
No, Tomašević se ulovio u igru kojoj nije dorastao. Tako je kad iz udrugaško aktivističkog statusa odmah uđeš u najvišu politiku. Ostao je aktivist koji reagira na prvu kao što to aktivisti rade jer to je njihov modus operandi, a ne ponaša se kao mudar i promišljen političar kojemu je stalo da gradi međusobno poštovanje i tako jača svoj autoritet. Tomašević svoju energiju troši na efemerno umjesto za ono za što je izabran. Zato bi mnogi Zagrepčani htjeli vidjeti drugu osobu na čelu grada. No to je možda samo atmosfera koju grade glasni kritičari, jer Tomašević je usprkos takvoj glasnoj klimi na izborima premoćno izabran za gradonačelnika. Drugi mu protukandidati nisu po rezultatu bili ni do koljena.
S druge strane Marko Perković Thomson je potpuno u pravu govoriti javno svoj odnos prema takvoj politici. Deseci tisuća vedrih i mladih ljudi u publici mu daju potporu u tome što zaziva smjenu gradonačelnika. Sasvim sigurno tu ima i osobnoga, na koncu radi se o njegovoj koži kad ga sprečava Tomašević da radi svoj posao. A mogao je otpjevati taj drugi koncert u Zagrebu i samo bi njegovi fanovi znali i za prvi i za drugi. Drugi koji nisu Thompsonovi obožavatelji o tim koncertima ne bi imali pojma jer se bave svojim poslima i Thomsona poslušaju tu i tamo. Mnogi nisu znali za Thompsonovu turneju po gradovima niti uspješne koncerte punih dvorana bez i najmanjeg ekscesa. I tako treba biti, tko je fan, koga zanima taj to zna i prati, a ostali žive ritmom svojih života.
Sada ljevica diže nevjerojatnu hajku protiv Thompsona. Hajku koju mudri ljudi ne razumiju i brine ih, površni se njome zabavljaju, a neki slažu nove relaksirajuće slogane kao što je bio onaj na Maksimiru
od prije nekoliko dana s ogromnim transparentom „Kaj ćemo sad, gradonačelniče“ – sjajno i duhovito reagiranje na Tomaševića.
Najgora je reakcija onih desetak u biti potpuno javno nevažnih i neutjecajnih ljudi koji su se okupili ispred Tomaševićevog stana i zastrašivali njegovu suprugu i susjede. Tih nekoliko staraca izveli su u biti zastrašujuću i neciviliziranu antihrvatsku i štetnohrvatsku akciju. Kao iz Fellinijevih filmova. To me podsjetilo na vojvođanske Hrvate kojima su devedesetih prošlog stoljeća isto tako dolazili na vrata i zastrašivali ih.
Hrvatska treba političare mudrih i čvrstih poruka kojima doprinose sreći naroda, a ne grču i crnilu u kojem smo zapeli. Zajedničkim nastojanjem svih nas ponaosob gradit ćemo već od početka 2026. Hrvatsku kao zemlju sloboda. Je li ta želja i takva nakana idealistička?
Nenad Predovan, urednik i voditelj YT podcasta Štokajča
