Dok se na Floridi razgovara, Kijev broji udare. Najokrutniji paradoks je da se sudbina zemlje koja se bori za goli opstanak ponovno odlučuje daleko od njezinih granica, u rezidenciji s palmama, gdje je rat tek tema razgovora, a ne stvarnost koja se živi.
Sve oči svijeta, barem onog dijela koji još vjeruje u diplomaciju, ovih su dana uprte u jednu rezidenciju na Floridi. Ne u Bijelu kuću, ne u Bruxelles, nego u privatni prostor Donalda Trumpa, simboličan detalj koji već sam po sebi govori dovoljno o naravi sastanka s Volodimirom Zelenskim. Rat je u Europi, ali kulisa je golf teren, palme i klima uređaji. Povijest, kako znamo, često voli ironiju.
Uoči sastanka, vodeći svjetski mediji, od Guardiana do američkih mreža, složno nude tri scenarija: meki dogovor, zamrznuti konflikt ili potpuni fijasko. U isto vrijeme, ruski projektili ponovno udaraju po Kijevu i energetskoj infrastrukturi. Nije to slučajnost. U diplomatskim krugovima postoji stari izraz: „pregovori se nikad ne vode u tišini topova, osim kad netko želi promijeniti uvjete za stolom.“
Trumpov minimum i Zelenskijeva crvena linija
Zelenski dolazi s mirovnim planom od 20 točaka, za koji kaže da je „90 posto spreman“. Uključuje američka sigurnosna jamstva, ideju demilitarizirane zone i rješenja za neuralgične točke poput Donbasa i Zaporižja. Manje je poznato da je dio tog plana već neformalno kružio među zapadnim diplomatima još prošle jeseni, ali bez američkog blagoslova ostao je mrtvo slovo na papiru.
Trump, s druge strane, ponavlja mantru koju voli: „Ništa nije dogovoreno dok ja to ne odobrim.“ Pogrešno je to tumačiti kao goli ego, to je metoda. U Trumpovoj političkoj biografiji postoji zanimljiv kuriozitet: u gotovo svim velikim „dealovima“ koje je sklapao, prvo je javno sumnjao u uspjeh, da bi kasnije sebe mogao predstaviti kao jedinog čovjeka koji je „nemoguće“ pretvorio u „realno“. Ukrajina tu nije subjekt, nego varijabla.
Tri točke loma: teritorij, sigurnosna jamstva i status Rusije
Kod teritorija nema magle. Ukrajina ne želi formalno priznati gubitak teritorija niti pristati na „zamrzavanje“ koje bi de facto legaliziralo okupaciju. Trumpova logika, međutim, svodi se na famoznu „realnost na terenu“. Brzi mir, čak i ako znači primirje bez rješenja. Povijesno gledano, takva rješenja rijetko donose mir, češće samo pauzu do sljedećeg rata.
Zelenski traži čvrsta, američka jamstva, vojna, obavještajna i dugoročna. Trump zazire od svega što podsjeća na automatsku obvezu SAD-a. Ponude tipa „pomažemo, ali se ne vežemo“ u Kijevu se čitaju kao otvorena pozivnica Moskvi za novu rundu agresije. Manje je poznato ili se zaboravlja da su upravo takva „meka jamstva“ Ukrajini nudili i 2014., s poznatim ishodom.
O statusu Rusije i sankcijama se govori tiho, gotovo s nelagodom. Trump želi brzu deeskalaciju i otvaranje vrata normalizaciji odnosa s Moskvom. Zelenski inzistira da Rusija ostane jasno označena kao agresor, a sankcije kao alat, ne kao sitniš za pregovaranje. To nije tehničko pitanje, nego političko i moralno. Guranje glave u pijesak možda smanjuje nelagodu, ali ne mijenja stvarnost.
Europa, statist ili svjedok?
Američki mediji primjećuju da se sastanak održava bez ključnih europskih lidera. To nije protokolarni previd. To je poruka. Europa je ponovno u ulozi promatrača, iako se rat vodi na njezinom kontinentu. Manje poznata činjenica da u nekoliko ranijih Trumpovih vanjskopolitičkih inicijativa Europa je bila uključena tek naknadno, kad su osnovne linije već bile povučene. Zelenski ne zaobilazi Europu zato što je nevažna, nego zato što zna da se odluke o ratu i miru još uvijek donose u Washingtonu, a ne u Bruxellesu. U svijetu u kojem Trump priznaje samo moć, Europa nije sugovornik koji sjedi za stolom kad se dijele karte.
Što to znači za napaćenu Ukrajinu?
Najrealnija očekivanja govore da sastanak može proizvesti okvir, neku platformu, možda čak i privid napretka. Ali veliki, konkretni dogovori bez bolnih kompromisa, osobito oko teritorija i sigurnosnih jamstava, zasad su malo vjerojatni.
Za Ukrajinu to znači nastavak hodanja po tankoj žici između opstanka i ustupaka. Između potrebe za mirom i straha da će taj mir biti samo drugo ime za odgodu sljedeće tragedije. A dok se u Floridi razgovara, Kijev broji udare.
I to je možda najokrutniji paradoks cijele priče: sudbina zemlje koja se bori za goli opstanak ponovno se odlučuje daleko od njezinih granica, u rezidenciji s palmama, gdje je rat tek tema razgovora, a ne stvarnost koja se živi.
Stvarnost je da je do sada, prema nekim procjenama više od 70.000 poginulih ukrajinskih vojnika, gotovo 15.000 poginulih i 40.000 ranjenih civila, gotovo 7 milijuna izbjeglica u inozemstvu i 3,8 milijuna interno raseljenih ljudi…
