Marko Marulić rođen je 1450. godine u Splitu i s razlogom se smatra ocem hrvatske književnosti. Živio je u vremenu renesanse, ali i u razdoblju stalne egzistencijalne prijetnje hrvatskom prostoru, kada su osmanska osvajanja snažno određivala političku i društvenu stvarnost. Upravo u tom kontekstu Marulićev rad dobiva svoju punu težinu jer njegova književnost nije bila puko estetsko stvaralaštvo, nego i oblik kulturnog i identitetskog otpora.
Njegovo najpoznatije djelo ep „Judita“, dovršeno 1501., a tiskano 1521. godine, prvo je veliko književno djelo napisano na hrvatskom jeziku. Marulić je svjesno odabrao pisati na narodnom jeziku, koristeći čakavštinu s elementima štokavštine, čime je dao snažan doprinos oblikovanju hrvatskog književnog izraza. Tema Judite, biblijske junakinje koja spašava svoj narod, imala je jasnu simboliku i poruku suvremenicima, osobito u vremenu kada se hrvatski prostor nalazio pod stalnim pritiskom vanjske sile.
Iako je u hrvatskoj kulturnoj svijesti ponajprije zapamćen po „Juditi“, Marulić je za života bio daleko poznatiji u europskim intelektualnim krugovima kao autor latinskih djela. Njegovi moralno-duhovni spisi čitali su se diljem Europe, tiskani su u brojnim izdanjima i korišteni kao priručnici za kršćanski život. Njegov utjecaj sezao je daleko izvan granica Dalmacije i Hrvatske, što ga svrstava među najznačajnije hrvatske autore europske renesanse.
Marulićev svjetonazor bio je obilježen kršćanskim humanizmom. Vjerovao je u osobnu odgovornost, moralnu snagu pojedinca i važnost duhovnih vrijednosti u društvu. Nije bio revolucionar u političkom smislu, ali je kroz pisanu riječ dosljedno upozoravao na dekadenciju, nepravdu i gubitak etičkih načela.
Umro je na današnji dan 1524. godine u rodnom Splitu, ostavivši iza sebe djelo koje i danas ima trajnu vrijednost. Njegovo nasljeđe nije samo književno, nego i identitetsko, jer je pokazao da hrvatski jezik, kultura i misao mogu stajati ravnopravno u europskom kontekstu.
