Jedan sastanak u Sarajevu bio je dovoljan da se ime ministra obrane BiH Zukana Heleza ponovno nađe na stolovima u Washingtonu. Njegov svibanjski susret s iranskim vojnim izaslanikom i rečenice izgovorene tom prigodom odjeknule su daleko jače nego što je očito očekivao. Kada je spomenuo moguću suradnju u vojnoj industriji i zahvaljivao Iranu na ratnoj pomoći iz devedesetih otvorio je pitanje koje Zapad ne prašta lako. Odnos prema Iranu u zapadnoj sigurnosnoj arhitekturi nije prostor za improvizaciju.
Reakcija Sjedinjenih Američkih Država bila je brza i oštra. Poruka je bila nedvosmislena da svako približavanje Iranu nosi ozbiljne posljedice uključujući mogućnost sankcija i zamrzavanje vojne suradnje.
Već nekoliko dana kasnije Helez je povukao ručnu kočnicu i ispričao se,a i priznao da razumije zabrinutost američke strane i ponovio da BiH ostaje uz SAD i euroatlantski put. Tada je krizna ,,epizoda’’ formalno zatvorena barem na političkoj razini za javnost.
Ipak priča tu kao i u svim trilerima ne završava. Početkom prosinca američko veleposlanstvo u Sarajevu javno promovira Helezov sastanak s dvojicom kongresnika. U dijelu američke javnosti koja prati i facilitira procese to izaziva čuđenje pa i otvoreno negodovanje. Konzervativni krugovi i analitičari bliski Heritage Foundation to tumače kao popustljivost prema političaru koji je po njihovu sudu, pokazao opasnu sklonost prema Teheranu.
No diplomatska logika rijetko je emocionalna kako neki očito ne misle.
Za Washington je važnije zadržati BiH unutar zapadnog sigurnosnog okvira nego javno razapeti ministra koji se već vratio na liniju poslušnosti. U tom svjetlu sastanak s kongresnicima nije nagrada nego poruka kontrole. Poruka da je Sarajevo još uvijek pod američkim povećalom i da pogrešni koraci neće ostati bez odgovora.
Helezov problem nije samo Iran. Njegova retorika česte ishitrene izjave i oštri javni obračuni s kritičarima dodatno opterećuju ionako osjetljivu poziciju Bosne i Hercegovine. U zemlji u kojoj su odnosi među konstitutivnim narodima stalno na rubu apsolutno svaka pogrešna vanjskopolitička poruka ima unutarnje posljedice. Hrvatskoj i srpskoj političkoj strani u BiH iranska epizoda poslužila je kao još jedan argument protiv bošnjačke dominacije u sigurnosnom sektoru.
Amerika u svemu tome igra svoju poznatu igru utjecaja. Nije joj prvi put da istodobno prijeti sankcijama i drži otvorene kanale. To nije slabost nego metoda. Time šalje poruku da može i kazniti i zaštititi ovisno o ponašanju sugovornika, a Amerika zna.
Na kraju jasnije Vam je da ova priča najmanje govori o Iranu, a najviše o slabostima BiH vanjske politike. Država bez jasne strategije lako upada u ovakve krize i jedna nepromišljena rečenica dovoljna je da se pokrenu mehanizmi velikih sila. A kad se oni pokrenu mali igrači mogu samo pokušavati sanirati štetu, a i možda bi bilo pametnije da se sakriju pod stol.
BiH je ovaj put prošla upozorenje bez kazne. Sljedeći put možda neće biti toliko prostora za popravak i pokoru.
