Odluka o korištenju zamrznute ruske imovine nije čin osvete, nego test vjerodostojnosti Europske unije.
Europska komisija, izvršno tijelo Europske unije, predložila je da se Ukrajini u sljedeće dvije godine osigura oko 90 milijardi eura financijske pomoći, i to kroz zajmove financirane iz zamrznute ruske državne imovine koja se nalazi u Europi. Riječ je o dijelu od ukupno 210 milijardi eura ruskog novca koji je blokiran nakon ruske agresije na Ukrajinu.
Predloženi iznos pokrio bi otprilike dvije trećine od procijenjenih 137 milijardi eura koliko će Kijevu biti potrebno za funkcioniranje države, obnovu infrastrukture i financiranje obrane tijekom 2026. i 2027. godine. Drugim riječima, bez tog novca ukrajinski proračun bio bi ozbiljno ugrožen, a sposobnost zemlje da izdrži ratne i društvene pritiske dovedena u pitanje.
No, ova odluka nije samo financijska, ona je politička i „presedanska“. Europska unija se po prvi put ozbiljno približava korištenju dobiti, a potencijalno i glavnice, imovine jedne države koja je započela rat, kako bi financirala obranu zemlje žrtve. Time Bruxelles šalje jasnu poruku: agresija neće biti samo vojno i diplomatski kažnjena, nego i ekonomski naplaćena.
Istovremeno, prijedlog otvara niz osjetljivih pitanja. Pravna sigurnost, zaštita europskog financijskog sustava i strah od presedana koji bi u budućnosti mogao obeshrabriti strane države da drže imovinu u EU, sve su to argumenti koje iznose skeptici. U pozadini tih rasprava stoji jednostavna činjenica: cijena nečinjenja bila bi veća. Financijski kolaps Ukrajine imao bi izravne sigurnosne posljedice za cijelu Europu.
Važno je naglasiti da EU ovim prijedlogom pokušava premostiti i političku prazninu nastalu neizvjesnošću američke pomoći, koja je posljednjih mjeseci postala talac unutarnjih političkih sukoba u Washingtonu. U tom kontekstu, Bruxelles prvi put preuzima ulogu strateškog financijera rata, a ne samo donatora ili humanitarnog partnera.
Odluka o korištenju zamrznute ruske imovine nije čin osvete, nego test vjerodostojnosti Europske unije. Ako EU želi biti geopolitički akter, a ne samo regulator tržišta i promatrač kriza, tada mora biti spremna donositi teške, ali dosljedne odluke. Financirati obranu Ukrajine novcem agresora nije radikalan potez radikalna bi bila šutnja i povlačenje.
Jer u ovom ratu ne odlučuje se samo sudbina Ukrajine. Odlučuje se i hoće li Europa imati snage braniti vlastite principe onda kada to zaista košta.
