Prvoga pustinjaka Gospićko-senjska biskupija dobila je u srijedu, 18. ožujka, u Donjem Kosinju, gdje je u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja brat Marinko od Presvetog Imena Isusovog Klaić tijekom svečanog misnog slavlja položio doživotne zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Time se trajno posvetio Bogu u pustinjačkom obliku života. Slavlje je predvodio gospićko-senjski biskup Marko Medo uz sudjelovanje svećenika i redovnika.
Kako navodi u svojoj propovjedi biskup Medo, riječ je o franjevcu koji je prethodno živio franjevačku karizmu u zajedništvu, a potom kroz godine razlučivanja osjetio poziv na dublji, samotniji način života. Posljednjih godina boravio je u Donjem Kosinju, gdje je živio u skrovitosti, molitvi i pokori, a njegov put pustinjaštva sada je potvrđen doživotnim zavjetima.
Također, biskup Medo u propovijedi je istaknuo da pustinjaštvo nije bijeg od Crkve ni individualizam, nego poseban znak za cijelu zajednicu: „Današnje slavlje zato nije samo osobni događaj; ono je milosni trenutak za cijelu ovu biskupiju. U vremenu raspršenosti Gospodin nam daje znak sabranosti. U vremenu buke daje nam znak tišine. U vremenu pretrpanosti daje nam znak jednostavnosti. U vremenu samodostatnosti daje nam znak poslušnosti. U vremenu gomilanja daje nam znak siromaštva. U vremenu površnih odnosa daje nam znak čistoće srca. Sve ovo ima svoju duboku poruku jer se događa u godini 800. obljetnice smrti svetoga Franje Asiškoga. Brat Marinko ne odlazi u pustinjački život iz neke duhovne praznine, nego sa sobom nosi iskustvo franjevačke karizme. Današnji čin nije udaljavanje od franjevačkoga duha, nego njegovo produbljenje na poseban i radikalan način. Današnji zavjeti, u ovoj godini franjevačkog jubileja, odjekuju kao snažan podsjetnik cijeloj Crkvi da svetost nije nešto davno, nego moguća i danas.“, poručio je biskup.
Podsjetimo, pustinjaštvo je drevna (ali sve rjeđa) kršćanska praksa koja seže u prve stoljeće Crkve, kada su se prvi pustinjaci povlačili u samoću kako bi se potpuno posvetili Bogu. Takav način života obilježen je molitvom, šutnjom i pokorom, ali uvijek u povezanosti s Crkvom. Njegova svrha nije udaljavanje od zajednice, nego produbljenje odnosa s Bogom i zagovor za svijet, čime pustinjaci pridonose duhovnoj snazi cijele vjerničke zajednice.
