Kad dođe trenutak u kojem se traži učinkovitost i brzina Washington izabire najjednostavniju opciju – zaobići EU.
Dok Washington hladnokrvno, trgovačkim metrom kroji rješenja za globalne krize, Europska unija ponovno ostaje po strani, promatrač umjesto sudionika. Nije stvar samo u jednom sastanku, niti u jednoj presici iz Bijele kuće. Problem je dublji, kroničan i već dugo tinja: EU se u međunarodnim odnosima prestala doživljavati kao ozbiljan politički faktor.
Europa je važna – ali ne onoliko koliko bi mogla biti
Sjedinjene Države vide Europu kao važnog partnera – ali uglavnom kad treba novac, institucionalnu stabilnost i diplomatsku težinu. Kad treba “tvrda moć”, tenkovi, vojska i crvene linije, Washington se i dalje obraća samome sebi. Otuda i dojam da EU ništa ne rješava. Ne zato što nema moć, nego zato što je ne koristi.
Europska diplomacija voli govoriti o “strateškoj autonomiji”, ali u praksi pokazuje nešto sasvim drugo, od nedostatka jasne pozicije, političke odlučnosti do kapaciteta da se pod pritiskom donesu jasne odluke. A svijet u kojem živimo sve više nagrađuje upravo suprotno: brzinu, moć i jednostavnost donošenja odluka.
SAD, kao država sa snažnom izvršnom vlasti i jasnom hijerarhijom, u kriznim situacijama djeluje brzo, ponekad i grubo, ali uvijek s ciljem. Europa, naprotiv, djeluje sporo, nesigurno, često kompromisno do granice neupotrebljivosti. I zato, kad dođe trenutak u kojem se traži efikasnost, Washington izabire najjednostavniju opciju: zaobići EU.
Zašto SAD nije uključio EU?
Razloga je nekoliko, ali svi se svode na isto. Ponajprije EU ne može jamčiti jedinstven i čvrst stav. Svaka ozbiljnija odluka pretvara se u maraton dogovora i pregovora, „fantaziranja“, pri čemu često završimo s najnižim zajedničkim nazivnikom. Amerikanci žele partnera koji reagira, a ne beskrajne rasprave. U kriznim situacijama SAD bira aktere koji mogu isporučiti, a ne one koji će tri dana raspravljati o formulacijama. Na razini zakrivljenosti i duljine krastavca.
Svakim danom sve je više dokaza da EU gubi geopolitičku težinu. Formalno velika, ali suštinski fragmentirana, Unija sve više djeluje kao tehnički, a sve manje kao politički projekt. Washington smatra da razgovor s pojedinim državama daje brže rezultate nego razgovor s Bruxellesom.
I tu dolazimo do ključnog problema. EU se voli predstavljati kao globalni igrač, ali u trenutku kad se igra zaista zahukta, ona ostaje na tribinama. Bira ulogu komentatora, a ne sudionika.
EU nema političku moć
To znači da EU, unatoč ekonomskoj snazi, jednostavno nema političku moć koju pretendira imati. A mi, kao članica te zajednice, osjećamo posljedice: od toga da nas se ne pita za ključne procese, do toga da se naše interese prelama preko prioriteta drugih.
Problem nije u tome što je SAD nešto odlučio sam. Problem je što Europa nije bila ni opcija. I to je pitanje koje bi Unija morala početi postavljati sama sebi prije nego što se još jednom probudi i shvati da je prespavala trenutak u kojem se odlučivala njezina buduća uloga u svijetu.
