Jedan miris lubenice dovoljan je da nas vrati desetljećima unatrag. Znanost zna zašto, a svatko od nas nosi svoju malu mirisnu poruku ljeta i djetinjstva.
Pokušajte na trenutak zatvoriti oči i zamisliti ljeto. Što prvo osjetite?
Možda miris lubenice koja se hladila u lavoru s vodom ili u bunaru. Možda smokve u bakinu vrtu, susjedove šljive… Možda borove zagrijane na suncu ili tek pokošenu travu zbog koje su roditelji tvrdili da je „konačno red da se nešto napravi po dvorištu“.
Zanimljivo je da ćemo se mnogo lakše prisjetiti nekog mirisa nego datuma, imena ili telefonskog broja. Znanstvenici objašnjavaju kako je osjet mirisa izravno povezan s dijelovima mozga zaduženima za emocije i sjećanja. Zato nas jedan jedini miris može u sekundi vratiti trideset ili četrdeset godina unatrag. Za mnoge ljude ljeto miriše na more i borove, rijeku i pijesak, losion za sunčanje… Dovoljno je proći uz obalu i osjetiti smolu zagrijanu na suncu pa da se pred očima pojave gumeni madraci, natjecanja u skakanju s mola i roditeljska rečenica: „Ne ulazi u more barem pola sata nakon ručka!“
Drugi će se sjetiti mirisa tek pokošene trave. Bio je to službeni znak da počinju praznici, ali i upozorenje da će netko uskoro dobiti grablje u ruke. Nije baš svaki miris djetinjstva bio romantičan u tom dobu ali što bi danas dali da se sve to vrati, ah…
Tu su i lubenice. Današnje generacije teško mogu razumjeti uzbuđenje oko jedne lubenice kada ih danas ima tijekom cijele godine. Nekada se birala pažljivo, nosila kući kao trofej, hladila satima i rezala uz kuckanje, pucketanje i veliko iščekivanje. Ako je bila slatka, dan je bio uspješan. Ako nije, svi su imali teoriju zašto nije.
Kruha masti i pardajza…
Posebno mjesto zauzimaju smokve. Miris smokvina lista, zrelog ploda ili stare smokve u dvorištu za mnoge je sinonim ljeta na Jadranu. Gotovo da nema mediteranskog vrta bez tog prepoznatljivog mirisa koji se miješa sa suncem i prašinom vrućih dana.
No, ljeto ne miriše svima isto. Nekima je to miris mora i borova, a drugima vrt iza kuće. Tek ubrani paradajz koji je cijeli dan upijao sunce, zelena paprika iz vrta, krastavci koje ste obrisali o majicu prije nego što ih zagrizete ili lubenica koja se hladila u bunarskoj vodi. I danas mnogi tvrde da nijedan paradajz iz trgovine ne može zamijeniti onaj bakin i mamin koji je mirisao prije nego što ste ga i prerezali.
A tu su i mirisi jednostavnih ljetnih obroka. Kriška kruha namazana mašću i posuta crvenom paprikom, pašteta pojedena na brzinu između dvije igre skrivača, svježi kruh iz pekare, kukuruz kuhan u velikom loncu ili palačinke koje su nestajale brže nego što su stizale na stol. Nije bilo važno što je na jelovniku. Važno je bilo da se cijeli dan nije ulazilo u kuću osim kad bi netko viknuo: „Ručak!“, barem deset puta.
A tu su i oni sasvim obični mirisi koje možda ni ne primjećujemo dok ih ne izgubimo – miris svježe opranih plahti koje se suše na vjetru, jutarnje kave na terasi, zemlje nakon ljetne kiše ili bakinog kolača s višnjama koji je nestajao brže nego što se hladio.
Zatvorite oči i udahnite…
Psiholozi kažu da upravo zato ljetni mirisi imaju posebnu moć. Oni ne prizivaju samo uspomene nego i emocije koje su ih pratile. Bezbrižnost, slobodu, druženja i osjećaj da su dva mjeseca praznika trajala gotovo cijelu vječnost.
Danas možda imamo bolje fotoaparate, brži internet i tisuće fotografija spremljenih u mobitelima. Ali dovoljno je da negdje zamiriše bor, lubenica, paprika, paradajz ili tek pokošena trava pa da nas uspomene prestignu brže od bilo koje društvene mreže.
Jer neka ljeta ne pamtimo po hotelima, datumima ni fotografijama. Pamtimo ih po mirisu paradajza iz vrta, borova uz more, kruha s mašću i paprikom, paštete na plaži i osjećaju da su praznici trajali beskonačno. I možda je upravo zato dovoljno samo udahnuti jedan poznati ljetni miris da se na trenutak ponovno osjećamo kao djeca.
