Smrt Alija Khameneija službeno je potvrđena. Time završava više od tri desetljeća njegove apsolutne dominacije nad Islamskom Republikom Iran i otvara se najneizvjesnije razdoblje u modernoj iranskoj povijesti.
Khamenei je bio vrhovni vođa od 1989. godine. U tom razdoblju koncentrirao je u svojim rukama ključne poluge vlasti: oružane snage, Revolucionarnu gardu, pravosuđe, sigurnosni aparat i stratešku vanjsku politiku. Sustav je bio izgrađen oko jedne osobe. Njegov odlazak zato nije samo personalna promjena nego institucionalni potres.
Prema izvješćima iz više iranskih gradova, dio stanovništva reagirao je slavljem. Na društvenim mrežama, unatoč gotovo potpunom prekidu interneta, pojavile su se snimke okupljanja u Teheranu, Karaju, Širazu, Isfahanu i drugim gradovima. Čuju se automobilske sirene, uzvici i slavlje. Dio građana govori o “kraju jedne ere”. Drugi traže dokaz i potvrdu.
Istodobno, iranske oružane snage nastavile su raketne i dron napade na Izrael te pojedine ciljeve u regiji, uključujući Ujedinjene Arapske Emirate. To pokazuje da sigurnosni aparat nije paraliziran. Sustav funkcionira.
Političko pitanje sada je jednostavno, ali eksplozivno: tko preuzima kontrolu?
Ustav predviđa da 88 članova Skupštine stručnjaka imenuje novog vrhovnog vođu. No odluka u ratnim uvjetima, pod pritiskom vojske, Revolucionarne garde i vanjskog sukoba, nosi rizik unutarnjeg raskola. Khamenei je desetljećima balansirao frakcije unutar režima. Bez njega, sukobi unutar elite mogu izbiti na površinu.
Iran se u trenutku njegove smrti nalazi u stanju vojne konfrontacije, pod snažnim međunarodnim pritiskom, s iscrpljenim gospodarstvom i dubokim unutarnjim nezadovoljstvom. Posljednjih godina zemlju su potresali masovni prosvjedi, ekonomski kolaps i brutalna represija. Siječanjski nemiri, u kojima su prema brojnim izvješćima tisuće ljudi ubijene, dodatno su erodirali legitimitet vlasti.
Khamenei je bio arhitekt takvog sustava. Njegova doktrina oslanjala se na tri stupa: sigurnosnu kontrolu, regionalnu projekciju moći kroz “os otpora” i trajnu konfrontaciju sa Zapadom. Pod njegovim vodstvom Iran je proširio utjecaj preko Hezbollaha u Libanonu, milicija u Iraku, režima u Siriji i Hutija u Jemenu. Istodobno je produbljena izolacija od Zapada i strateška ovisnost o Rusiji i Kini.
Njegova smrt ne znači automatski pad režima. Sustav koji je izgradio snažno je militariziran i ideološki homogeniziran. Revolucionarna garda danas je ne samo vojna sila nego i gospodarski i politički centar moći.
No simbolika je snažna. Khamenei je bio lice Islamske Republike. Bio je vrhovni arbitar iznad predsjednika, parlamenta i vlade. Bio je figura koja je personificirala kontinuitet od 1979. godine. Njegov odlazak stvara vakuum koji se ne može jednostavno popuniti administrativnom odlukom.
Reakcije u dijaspori su euforične. Bivši prijestolonasljednik Reza Pahlavi poručio je da je “Islamska Republika dosegla svoj kraj” i da će pokušaj imenovanja nasljednika biti kratkotrajan. To je politička poruka, ali ne i zajamčeni scenarij.
Iran sada stoji na raskrižju. Moguća su tri smjera.
Prvi je tvrda konsolidacija. Novi vođa, uz potporu Revolucionarne garde, pojačava represiju i zatvara prostor za bilo kakvu tranziciju.
Drugi je unutarnja frakcijska borba koja slabi centar moći i otvara prostor za destabilizaciju.
Treći je postupan proces transformacije pod pritiskom društva i ekonomskih realnosti.
U ovom trenutku nitko ne može sa sigurnošću reći koji će scenarij prevladati.
Jedno je sigurno: smrt Alija Khameneija mijenja političku arhitekturu Bliskog istoka. Iran više nije zemlja s neupitnim vrhovnim autoritetom na vrhu piramide. Sustav koji je bio personificiran u jednoj figuri sada mora dokazati da može opstati bez nje.
Pitanje nije samo tko dolazi nakon Khameneija. Pitanje je može li model vlasti koji je izgradio preživjeti bez njega.
Iran ulazi u razdoblje najveće neizvjesnosti od revolucije 1979. godine.
