Napetosti između državnih institucija u području vanjske politike već godinama su vidljive, a povremeno postaju tema i izvan Hrvatske. Različiti pristupi međunarodnim odnosima, osobito u javnim istupima, često izazivaju reakcije političkih aktera i diplomacije drugih država.
U diplomatskoj praksi komunikacija između država obično je vrlo odmjerena, a političke poruke najčešće se prenose kroz službene kanale. Kada politički čelnici koriste oštriji ili polemičan javni stil, to nerijetko izaziva dodatnu pozornost međunarodnih partnera.
Takve situacije posebno su osjetljive kada dolaze iz država članica Europske unije i NATO-a, jer se od njih očekuje usklađenost u ključnim sigurnosnim i vanjskopolitičkim pitanjima. Različite političke poruke iz jedne države zato ponekad mogu stvoriti dojam neujednačenog stava.
U diplomatskim krugovima to se naziva problemom koordinacije vanjske politike, a on nije nepoznat ni u drugim državama koje imaju podijeljene ovlasti između vlade i predsjednika države.
Hrvatski ustavni model predviđa da vanjsku politiku zajednički oblikuju Vlada i predsjednik Republike, što u praksi zahtijeva stalnu koordinaciju između dviju institucija. Kada takva koordinacija izostane, političke poruke koje dolaze iz države mogu biti različite ili čak suprotne.
U međunarodnim odnosima stabilnost i predvidljivost često su jednako važni kao i same političke odluke. Saveznici i partneri u pravilu nastoje razumjeti jasnu i dosljednu poziciju države, osobito u pitanjima sigurnosti, geopolitike i međunarodnih sukoba.
Zato analitičari često upozoravaju da unutarnji politički sporovi, kada se prenesu u međunarodni prostor, mogu utjecati i na percepciju države u diplomatskim odnosima.
Unatoč takvim političkim napetostima, Hrvatska ostaje aktivna članica euroatlantskih institucija i sudjeluje u zajedničkim inicijativama Europske unije i NATO-a, osobito u području sigurnosti i stabilnosti jugoistočne Europe.
