Blaga kazna, bez protjerivanja i pitanja o međunarodnoj tjeralici: slučaj koji razotkriva ozbiljne pukotine u sustavu sigurnosti
Presuda kojom je državljanin Maroka uvjetno osuđen na godinu dana zatvora zbog brutalnog napada na policajku na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru otvara ozbiljno pitanje: štiti li hrvatski pravni sustav dovoljno one koji štite sve nas?
Napasti policijskog službenika nije običan incident. To je izravan napad na institucije države, na zakon i red, ali i na sigurnost svakog građanina. Policajci nisu samo službenici. Oni su prva linija zaštite društva. Kada oni postanu meta nasilja, a počinitelji za to praktički ne snose stvarne posljedice, šalje se opasna poruka.
U ovom slučaju počinitelj je dobio uvjetnu kaznu. Drugim riječima – za premlaćivanje policajke neće provesti niti jedan dan u zatvoru (uz već odsluženi pritvor), osim ako u budućnosti ne počini novo kazneno djelo. Takva odluka može se pravno obrazložiti, ali teško ju je društveno opravdati.
Kakav signal to šalje policijskim službenicima koji svakodnevno riskiraju vlastitu sigurnost? Kakvu poruku prima javnost? I još važnije kakvu poruku primaju oni koji razmišljaju o nasilju nad službenim osobama?
Posebno zabrinjava činjenica da se ovakvi slučajevi često svode na individualne okolnosti počinitelja, dok se zanemaruje šira slika, a to je sustavna potreba za jasnom i nedvosmislenom zaštitom policijskih službenika. Kaznena politika mora imati i preventivnu funkciju. Ako kazna ne odvraća, postavlja se pitanje čemu ona uopće služi.
Naravno, sudovi odlučuju temeljem zakona i konkretnih okolnosti. No, upravo zato zakonodavni okvir mora jasno definirati granice. Napad na policijskog službenika mora nositi ozbiljne i stvarne posljedice, bez prostora za relativizaciju.
Ovo nije pitanje strogoće radi strogoće. Ovo je pitanje prioriteta. Ako država ne može ili ne želi odlučno zaštititi svoje službenike na terenu, tada riskira urušavanje povjerenja u sustav sigurnosti.
Policajci moraju znati da iza njih stoji država. Ne samo deklarativno, nego i kroz konkretne, odvraćajuće sankcije za one koji ih napadnu. U suprotnom, granica prihvatljivog nasilja opasno se pomiče. A to je luksuz koji nijedno društvo ne može priuštiti.
Ovaj slučaj otvara i dodatne, još ozbiljnije dileme. Kako je moguće da nije izrečena mjera protjerivanja? I još važnije: kako je moguće da osoba za kojom postoji međunarodna tjeralica uopće boravi u Hrvatskoj?
Odgovor leži u kombinaciji pravnih mogućnosti i institucionalne (ne)odlučnosti.
Protjerivanje nije automatska mjera. Sud je može izreći, ali ne mora. Međutim, upravo kod nasilnih djela protiv službenih osoba očekuje se viši stupanj zaštite javnog poretka. Kada se ta mjera ne koristi, problem nije u zakonima nego u njihovoj primjeni.
Tužiteljstvo ima mogućnost predložiti protjerivanje. Ako to ne učini, sud ga u pravilu neće izreći sam. Time odgovornost nije samo na sudu, nego i na državnom odvjetništvu koje mora gledati širi sigurnosni kontekst, a ne samo formalno zaključiti predmet.
Policija, s druge strane, ima ovlasti pokrenuti postupak udaljenja stranca zbog sigurnosnih razloga. Ako taj mehanizam nije pokrenut ili dovršen, riječ je o dodatnom propustu u lancu.
Najproblematičniji dio priče ipak je međunarodna tjeralica. Ako je bila evidentirana u sustavima poput SIS-a ili Interpola, osoba je morala biti prepoznata. Ako nije riječ je o ozbiljnom sigurnosnom propustu. Ako jest, a nije bilo postupanja tada govorimo o još težem problemu: izostanku reakcije.
Drugim riječima, sustav ima alate. Problem je što ih ne koristi dosljedno.
Građani zato s pravom postavljaju pitanje: ako napad na policajku i potencijalna međunarodna potjernica nisu dovoljni za najstrože mjere, što onda jest?
Ovakvi slučajevi razotkrivaju slabosti koje se ne mogu opravdati birokracijom ni procedurama. Sigurnosni sustav mora biti brz, povezan i odlučan. Sve manje od toga ostavlja prostor za ozbiljne rizike. Jer ako država ne reagira ni kada su činjenice ovako jasne, onda problem više nije u zakonima nego u njihovoj provedbi.
