Poljska je ušla među 20 najvećih gospodarstava svijeta, preskočila Švicarsku i premašila bilijun dolara godišnjeg BDP-a, što je jedan od najvećih ekonomskih preokreta u Europi u posljednjih 35 godina.
Zemlja koja je početkom 1990-ih izlazila iz komunizma, s racionalizacijom osnovnih namirnica i plaćama višestruko nižima od zapadnoeuropskih, danas je jedna od najbrže rastućih članica Europske unije. Prema podacima iz teksta, poljski BDP po stanovniku porastao je s 6.730 dolara 1990. na 55.340 dolara u 2025., što je oko 85 posto prosjeka Europske unije.
To nije rezultat jedne mjere, nego dugog procesa u kojem su ključnu ulogu imali ulazak u Europsku uniju, izgradnja stabilnih institucija, obrazovanje i poduzetništvo. Poljska je od ulaska u EU 2004. rasla prosječno 3,8 posto godišnje, dok je europski prosjek bio 1,8 posto.
Ekonomisti ističu da je jedna od najvećih prednosti Poljske bila brza izgradnja pravila koja štite tržište. To uključuje neovisne sudove, kontrolu monopolskog ponašanja i regulaciju bankarskog sustava. Time je izbjegnut scenarij iz dijela postsocijalističkih država u kojima su tranziciju preuzeli oligarsi i korupcijske mreže.
Drugi važan stup bio je europski novac i pristup zajedničkom tržištu. Poljska je godinama koristila milijarde eura iz europskih fondova, ali sama pomoć ne objašnjava cijeli uspjeh. Ključno je bilo to što je, bez obzira na političke razlike, postojao širok konsenzus da zemlja ide prema Europskoj uniji i zapadnim pravilima.
Važnu ulogu imalo je i obrazovanje. Danas oko polovice mladih u Poljskoj ima diplomu, a zemlja je postala privlačna investitorima jer nudi obrazovanu radnu snagu uz niže troškove nego Zapad.
Ipak, Poljska nije bez problema. Stanovništvo stari, natalitet je nizak, plaće su i dalje ispod prosjeka EU-a, a zemlja još nema dovoljno vlastitih globalnih brendova. Upravo zato sljedeća faza razvoja više neće ovisiti samo o tvornicama i stranim ulaganjima, nego o inovacijama, tehnologiji i domaćim kompanijama veće dodane vrijednosti.
Poljski uspon važan je i za Hrvatsku jer pokazuje da dugoročan rast ne dolazi iz političkih parola, nego iz kombinacije institucija, ulaganja, obrazovanja i jasnog strateškog smjera.
