O dvostrukim mjerilima i crknutoj kobili
Gledam danas ovu našu Hrvatsku i ponekad se zapitam – jesmo li se za ovo borili? Mi koji smo devedesetih ostavljali mladost u rovovima, koji smo udisali barut dok su drugi udisali mirise briselskih ili beogradskih političkih hodnika – nismo sanjali državu u kojoj će se hrvatska trobojnica morati ispričavati zbog svog postojanja. Trideset i više godina kasnije, svjedočimo pojavi koja zabrinjava: ekstremna ljevica, umotana u celofan “progresa”, pokušava ugušiti samu bit postojanja Hrvatske.
Moderna inkvizicija
Ekstremna ljevica u Hrvatskoj uvela je svojevrsnu modernu inkviziciju. Ako se ne slažeš s njihovim viđenjem države i svijeta, ako držiš do kršćanskih korijena, obitelji ili domovinskih vrijednosti – automatski si meta. Oni ne žele dijalog. Oni žele kapitulaciju tvog mišljenja.
Njihova “tolerancija” završava onog trenutka kada spomeneš ljubav prema domovini. Tada postaješ “regresivan”, “desničar” ili, njima najdraža etiketa – “fašist”. Paradoksalno je da upravo oni koji najviše vrište o slobodi danas najstrastvenije zazivaju cenzuru svakoga tko ne pjeva u njihovom ideološkom zboru. U ratu smo pobijedili agresora pod znakom petokrake, ali nismo ni pomislili da ćemo se u miru morati boriti protiv istog tog mentalnog sklopa koji nam danas, u odijelima “civilnog društva”, pokušava propisati što smijemo misliti i osjećati.
Crknuta kobila
Mora se reći jasno i glasno: najveći problem hrvatske ljevice je njihova neraskidiva pupčana vrpca s propalom, nedemokratskom tvorevinom zvanom Jugoslavija. Za mene, i za svakog tko je prošao pakao rata, Jugoslavija je crknuta kobila. To je lešina države koja je počivala na jamama, na progonu Hrvata i na kultu ličnosti jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća – Josipa Broza Tita.
Fascinantno je, na jedan morbidan način, gledati te “progresivce” kako s nostalgijom govore o sustavu koji bi ih prvi zatvorio da su se tada usudili pisati ono što danas pišu. Njihova vezanost za Tita nije samo povijesna zabluda – to je izravan udar na temelje moderne Hrvatske. Kako možeš voljeti Hrvatsku, a slaviti režim koji ju je negirao? To je logički i moralni ponor. Oni pokušavaju oživjeti tu kobilu i hraniti je našim novcem, kroz razne udruge i projekte, uvjeravajući nas da je taj mrak zapravo bio “zlatno doba”. Ne, gospodo. To je bio mrak iz kojeg smo izašli uz ogromne žrtve i podjele.
Zanimljivo je promatrati tu salonsku ljevicu. Često su to djeca privilegiranih struktura bivšeg sustava koja iz udobnih zagrebačkih stanova propovijedaju o radničkim pravima, dok istovremeno preziru hrvatskog radnika i seljaka koji drži do svoje tradicije i crkve.
Medijska okupacija: Isti geni, drugo pakiranje
Pitate se kako je moguće da su ti ekstremni stavovi toliko glasni? Odgovor leži u medijskoj slici Hrvatske. Brojna istraživanja ukazuju na to da je značajan dio medijskog prostora, čak 70 posto pod kontrolom ljudi i struktura koji nikada nisu prežalili Jugoslaviju. To su isti oni krugovi koji su devedesetih, ako ne izravno oružjem, onda perom podržavali velikosrpsku politiku.
Dovoljno je pogledati iz koje su škole ti ljudi izašli. U Jugoslaviji nije postojalo slobodno novinarstvo; mediji su bili produžena ruka Partije. Svaki urednik i komentar prolazili su kroz ideološko sito partijskog jednoumlja. To nije bila kultura novinarstva, već kultura poslušnosti. I upravo iz te kulture dolaze mnogi koji danas sjede u hrvatskim redakcijama. Ne govore više u ime Partije, ali govore u ime
iste ideologije. Metode su se promijenile, ali refleks ostaje: uguši svaki glas koji ne odgovara njihovoj zadanoj slici države i ideologije..
U toj iskrivljenoj stvarnosti branitelj postaje teret, a jugonostalgičar je “intelektualac”. Umjesto granica na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, danas nam nameću “regiju”. Brišu nam ime i ponos, a svaki hrvatski uspjeh tretiraju kao incident.
Zastava u glavnom gradu
Vrhunac apsurda događa se u našem glavnom gradu. Gradonačelnik Zagreba, izdanak te ljevičarske struje, ograničava i osporava postavljanje hrvatskih zastava sudionicima “Hoda za život”. U glavnom gradu države Hrvatske, hrvatska zastava postaje nepoželjan simbol.
Dok se hrvatska trobojnica tolerira tek uz grimasu, duginim zastavama ukrašavaju se mostovi i trgovi uz otvoreni blagoslov vlasti. Crvene zvijezde petokrake, simboli režima koji je ubijao naš narod, vijore se bez reakcije. Zastave propalih država ne smetaju nikome, ali naša vlastita zastava se gleda kao “provokacija”.
Mladi životi su položeni na oltar domovine da bi se ta trobojnica vijorila slobodno. A danas nam “aktivisti”, koji su se skrivali po podrumima dok smo mi branili Hrvatsku od četničke agresije, govore da naša zastava vrijeđa njihove osjećaje. To nije pluralizam. To je pokušaj brisanja nacionalnog dostojanstva. Kad ti gradska vlast zabrani zastavu pod kojom si oslobodio zemlju, granica je prijeđena.
Pola milijuna srca: Poruka koju ne mogu utišati
No, neka ne misle da su pobijedili. Njihov najveći strah je upravo onaj koji ne mogu kontrolirati – a to je narod. Svi njihovi mediji i sve njihove zabrane padaju u vodu pred slikom s Hipodroma. Kada Marko Perković Thompson stane na pozornicu, a pred njim se stvori more od pola milijuna ljudi, tada njihova ideologija puca po šavovima.
Ti mladi ljudi nisu tamo došli mrziti. Došli su pjevati o ljubavi, o Bogu, o obitelji i o domovini. Ta slika – pola milijuna hrvatskih srca koja kucaju kao jedno – najjači je odgovor svakom ekstremistu. Ta mladost, koja nije ni bila rođena u ratu, nosi taj plamen dalje. Oni vide kroz maglu. Oni znaju da njihova budućnost nije u “regiji”, nego u ponosnoj i slobodnoj Hrvatskoj.
Kao branitelj, ne tražim hvalu. Tražim samo poštovanje za državu koju smo stvorili i za ljude koji su je platili životima. Ekstremna ljevica može kontrolirati ekrane, ali ne može ugasiti ljubav u našim srcima. Oni su prolazni, a narod je vječan. Hrvatska budućnost ne pripada crknutoj kobili. Ona pripada nama koji se ne bojimo reći da smo Hrvati.
Bog i Hrvati
