Pred novcem padaju i oni koji su na terenu nepobjedivi. Zapravo, novac ne mijenja pravila, on samo pokaže tko ih je spreman pogaziti.
Sport je, kažu, najpoštenija igra na svijetu. Tamo gdje vrijede pravila, gdje se zna tko je pobijedio, a tko izgubio. Gdje se, barem u teoriji, sve vidi na semaforu. Sport nas uči fair playu, poštenju i odgovornosti. Uči nas da se pobjeda zaslužuje, a ne kupuje. Doduše, ima tu svakakvih driblinga… ali čim se ugase reflektori i prijeđe s terena na račune, natječaje i ugovore, kao da počinje neka sasvim druga utakmica. Ona u kojoj pravila više nisu tako jasna, a sudaca kao da nema. Zato je svaki put pomalo šokantno kad se pokaže da izvan terena ta pravila jednostavno prestanu vrijediti.
Najradije bismo zaboravili sudske procese, muljaže, podmetanja i trgovine, ali afere nas uporno vraćaju u stvarnost. I svaki put brišu onaj iskreni sportski zanos. Jer novac je, očito, najveći test karaktera. Tamo gdje se pojavi, pravila vrlo često počnu blijedjeti. Pred novcem padaju i oni koji su na terenu nepobjedivi. Zapravo, novac ne mijenja pravila, on samo pokaže tko ih je spreman pogaziti.
U Hrvatskoj djeluje 97 nacionalnih sportskih saveza okupljenih u Hrvatski olimpijski odbor, uz dodatne sustave poput Hrvatski paraolimpijski odbor i Hrvatski sportski savez gluhih. No, stvarni razmjeri sustava postaju vidljivi tek na lokalnoj razini, gdje gotovo svaki grad i županija imaju vlastite sportske zajednice, saveze i klubove. Riječ je o stotinama organizacija koje čine razgranatu, ali teško preglednu strukturu.
Početkom godine Ministarstvo turizma i sporta objavilo je raspodjelu sredstava za javne potrebe u sportu za 2026. godinu, ukupno 65,5 milijuna eura iz državnog proračuna. Kada se tome pridodaju sredstva iz lokalnih proračuna, sponzorstva, privatni izvori i europski fondovi, dolazimo do procjene da se u hrvatskom sportu godišnje obrće između 300 i 500 milijuna eura, a vjerojatno i više, samo s te pozicije.
To više nije sport kao hobi ili strast. To je ozbiljan financijski sustav.
Velik dio tog novca prolazi kroz saveze prema klubovima, ali bez jedinstvene i jasne slike gdje i kako završava. Razlike između sportova pritom su ogromne, od nogometa koji generira milijune do manjih sportova koji preživljavaju na rubu.
Posebno osjetljivo područje su sponzorstva velikih državnih tvrtki koja nerijetko dosežu stotine tisuća eura. Na papiru, riječ je o podršci sportu. U praksi, često ostaje nejasno po kojim kriterijima se taj novac dodjeljuje i zašto baš nekima, a ne drugima. U tom prostoru bez jasnih pravila granica između potpore i pogodovanja postaje opasno tanka. Jer kada javni novac počne putovati bez transparentnih kriterija i mjerljivih rezultata, teško je izbjeći pitanje: financira li se sport ili se otvara prostor za diskretne dogovore?
I tu dolazimo do ključnog problema.
Ako je sport prostor u kojem vrijede pravila, tko ih postavlja i tko ih nadzire kada je riječ o novcu?
Jer hrvatski sport nije samo igra i rezultat. To je sustav u kojem se okreću stotine milijuna eura, ali u kojem transparentnost još uvijek ne prati veličinu novca. Javnost danas traži krivce, ali to je tek površina problema. Pravo pitanje je dublje: kako je moguće da novac, koji je u sport uložen s idejom razvoja i zajedništva, završava tamo gdje mu nije ni mjesto ni svrha. I dok se traže odgovori, jedno je već jasno: najveći protivnik sporta više nije na terenu.
