Mihail M. Bakhtin bio je ruski filozof s posebnim interesom za proučavanje književnosti, pitanja morala, te prirode i uporabe jezika. Njegovi zapisi inspirirali su brojne teoretičare koji su se kasnije bavili funkcioniranjem sustava znakova i simbola, te sličnim društveno-humanističkim fenomenima. Iako je svoja stajališta o umjetnosti i srodnim temama artikulirao već 1920-ih, među ruskim intelektualcima postao je značajan tek 1960-ih. Upravo u to vrijeme „otkrivanja“ Bakhtinovih ideja, tiskana je (1965. godine) njegova knjiga „Stvaralaštvo Françoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjega vijeka i renesanse“. Dakle, svjetlo dana ugledala je u periodu početka krize strukturalizma, tj. kraja zlatnog doba ekonomske, socijalne i političke historije.
Autorovo istraživačko pitanje jest prepoznati diskurs Rabelaisovog vremena u njegovim romanima. Za takvu analizu odlučio se jer smatra kako je Rabelais vrlo kompleksan, a istodobno najmanje istražen kod ruske književne kritike. Iznijansiramo li Bakhtinov istraživački problem, iščitavamo kako se Bakhtin bazira na sagledavanje aspekta smijeha u djelima koja obrađuje. Spisatelj polazi od pretpostavki kako će u djelima Françoisa Rabelaisa prepoznati neformalni ulični govor (npr. kletve), te da su njegove knjige pogodne za proučavanje povijesti narodne kulture smijeha.Iznosi hipotezu prema kojoj je strana života okrenuta smijehu uvijek jedinstvena, a sastoji se od tri povezane i isprepletene kulture smijeha koje su međusobno različite. To su: ritualne forme (povezane uz svečanosti), humor u književnosti (parodiziranje), te slobodni narodni izričaj. Takva iščitavanja parodičnih elemenata klasificirao je s obzirom na vrstu (usmenu i pismenu), te jezik (latinski i narodni). Nadalje, spisatelj traga za narodno-prazničkim formama u tekstovima koje proučava. To se uglavnom odnosi na svetkovine, karnevale, te pučke grbove. Poseban fokus usmjeren je na književne slike u izabranim izvorima. Bakhtin u tom pogledu ističe gozbene, groteskne, te slike materijalnog. Također, pisac komparira takve slike sa stvarnošću Rabelaisovog vremena. Iz tekstova Françoisa Rabelaisa zaključio je kako su najveći uzori tom francuskom književniku bili Hipokrat, Aristotel i Lukijan.
Izvori kojima se Bakhtin služio veoma su adekvatni, te su usmjereni prema kvalitativnoj analizi. Jedan od najznačajnijih primjera ismijavanja biblijskih normi autor je pronašao u „Ciprijanovoj večeri“ („Coena Cypriani“). Jednako radikalno podvrgavanje ruglu molitvi i ostalih svetih tekstova lako se mogu pronaći u parodičnim liturgijama, kao što su „Liturgija pijanaca“, te „Liturgija kockara“. Parodiranje školske veleučenosti pak pronalazimo u djelu „Vergilije Maron Gramatičar“ („Vergilius Maro Grammaticus“). Od ostalih izvora na latinskom jeziku treba istaknuti „Pohvalu ludosti“ i „Pisma mračnih ljudi“ Erazma Roterdamskog. Satirične književnosti koju je Bakhtin konzultirao ne manjka ni na narodnim jezicima. Ona je izrazito zastupljena u viteškim romanima, među kojima se ističu „Neobuzdana mazga“ (ponegdje pod naslovom „Mazga bez uzde“), te „Aucassin et Nicolette“. Budući da se radi o periodu razvoja humorističkog govorništva, stvarani su novi žanrovi, npr. satirične „pohvalnice“, glede kojih se spisatelj oslanja na „Proslave“.Nisu zanemareni niti do tad već etablirani žanrovi, te u tom pogledu ruski filozof ističe ironični ep Ludovica Ariosta „Bijesni Orlando“.
Bakhtin eksplicitno daje do znanja kako smatra da su François Rabelais, Miguel de Cervantes i William Shakespeare tri ključne figure glede razvijanja povijesti smijeha zato što je upravo to aspekt po kojem se očituju najradikalnije razlike renesanse u odnosu na razdoblja koja su uslijedila u narednim stoljećima. Naime, za vrijeme renesanse, smijeh je percipiran kao jedno od najvažnijih elemenata istine o cjelokupnostisvijeta i ljudi u njemu. Smatran je nečim univerzalnim, te podjednako važan kao i ozbiljnost. Ponekad je držan i važnijim od ozbiljnosti jer je određene teorijske paradigme moguće spoznati samo kroz smijeh. To je glavni razlog zašto je imao ulaz na velika vrata u visokoj književnosti u periodu renesanse. S druge strane, u 17. (a i 18. i 19.) stoljeću,općeprihvaćeno stajalište bilo je kako smijeh ne može biti nešto sveobuhvatno. Kroz prizmu smijeha moglo se sagledati samo specifične pojave u društvu; i to u pravilu one koje nisu smatrane poželjnima. Štoviše, vladalo je uvjerenje kako se ne smije ismijavati ono što je osobito važno. Tu su se posebno isticale ličnosti važne za povijest nacije, kao što su kraljevi ili ratni junaci. Zbog tako suženih „ovlasti“ smijeha kao jezičnog alata, traganje za apsolutnom istinom o ljudskoj biti bilo je izvedivo isključivo na ozbiljan način. Književna djela humornog karaktera nisu imala pristup visokoj književnosti. Smijeh je mogao biti samo razbibriga, pa čak i oblik kazne. U renesansi je pak teorija smijeha bazirana na antičkim uzorima, što je već spomenuto u navođenju Hipokrata, Aristotela i Lukijana kao uzora.
Autorov metodološki postupak je hermeneutički, tj. navedene izvore pomno iščitava kako bi ih mogao interpretirati na način (i izvući zaključak) da je u Rabelaisovo vrijeme postalo prihvatljivlo ismijavati ono što se do tad smatralo nedodirljivim. Takva analiza i jest najbolji način za odgovoriti na postavljeno istraživačko pitanje. Spisatelj interpretira stil i izričaj knjiga koje je odabrao kao svoje izvore kako bi preko njih odgonetnuo razmišljanja i svijest Rabelaisovih suvremenika. To se ne odnosi (samo) na one koji su intelektualno na Rabelaisovoj razini, već na cjelokupni puk, jer je i on u vremenu renesanse počeo dobivati na važnosti.Putem pomnog čitanja spomenutih djela, Bakhtin pokušava, kroz perspektivu cjelokupnog naroda, spoznati svijet koji ih je okruživao. Stoga se prilagodio filozofiji tadašnjeg vremena, zbog čega u autorovoj analizi uviđamo ravnopravnost glasova, tj. jezik pučanstva jednako je vrijedan proučavanja kao i onaj kojeg koriste učenjaci. Takvo višeglasje, tj. prisutnost različitih izričaja (polifonija), prvo je od dva dominantna teorijska koncepta u ovoj knjizi. Drugi se odnosi na karnevalesknost, tj. ideju subverzivnosti u kulturi. Bakhtin je taj fenomen sagledao kroz prizmu „karnevalskog trga“, te po tom modelu tumači svoje izvore. Time ponajprije objašnjava pučku kulturu i ulični govor renesanse. Spomenuti trg spisatelj koristi kao simbol brisanja socijalnih razlika između ljudi, tj. kidanja svega što ih međusobno distancira (npr. stalež). Takav kontakt najjednostavnije je uspostaviti na ulici, koja je ujedno i mjesto nastajanja novih žargonizama, poštapalica, itd.Također, način komunikacije bitno je drugačiji nego u slubženim odnosima, jer se ljude uglavnom oslovljava po imenu, a prijatelje često i nadimkom; čime se ruše ustaljene norme obraćanja.
Polazeći od gore iznesenih analiza Bakhtinove knjige, jasno je kako spisatelj doživljava jezik (način izražavanja), običaje i narodne forme kao kulturnu konstrukciju. Samim time, to znači da je ta konstrukcija promjenjiva, te podložna vanjskim (kontekstualnim) faktorima. To je najbolje prikazano na primjeru smijeha, koji je za vrijeme Rabelaisovog stvaralaštva bio imperativ, da bi mu se kasnije umanjila umjetnička vrijednost. Odnos istraživačkog pitanja i rezultata pisac zrcali kroz Rabelaisova djela, te preko njih otkriva diskurs narodne kulture tog vremena.
Naposlijetku, Bakhtinova knjiga predstavlja (do tada) rijedak primjer sagledavanja nematerijalističke povijesti svakodnevnice. Pisac je očito želio sagledati širi kontekst koji je utjecao na Rabelaisova djela (te koji se može prepoznati u njima), a to su narodne forme. Posebno je interesantno koliko se pažljivo posvetio važnom, a slabo obrađenom fenomenu smijeha. To je glavni razlog zašto se ovo djelo može se uvrstiti u historijsku subdisciplinu kulturne historije. Kao što je objašnjeno u analizi teorijskih i metodoloških obilježja ove knjige, u njoj vidimo pravi primjer odmaka od proučavanja „opipljivih“ tema, kojima su se povjesničari do tada bavili, kao što su ekononomija, društveni konflikti i politički procesi. Djelo egzemplificira kulturološki obrat zato što pisac, umjesto da se bavi prethodno navedenim temama, pronalazi drugačije motive kojima se posvećuje, a oni su često imaginarni i apstraktni. To uočavamo već u strukturnim elementima knjige kao što su narodni govor, pitanje smijeha, te karnevalske proslave među širokim narodnim masama.
