Kad se na Zapadu govori o „zatezanju i natezanju” između SAD-a i Irana, priča se gotovo uvijek svodi na isto: jedni nešto traže, drugi odugovlače, pa sve zajedno izgleda kao beskonačna diplomatska igra živaca. Iz naše perspektive, često prožete tihim uvjerenjem „mi bismo to bolje” situacija djeluje kao tvrdoglavost ili neefikasnost. Problem je što takav pogled polazi iz jedne vrlo specifične logike, zapadne, koja ne vrijedi svugdje jednako.
Zapad voli linearnost. Sjedne se za stol, postave ciljevi, pregovara se, potpiše i ide dalje. Vrijeme je novac, jasnoća je vrlina, a brzina znak sposobnosti. U takvom okviru svako zadržavanje izgleda kao problem, a svaka neodređenost kao slabost.
Iranski pristup, međutim, ne funkcionira tako. Pregovori nisu samo razmjena ponuda, nego proces u kojem se ispituju namjere, gradi odnos i čuva dostojanstvo. Ono što Zapad vidi kao otezanje, u toj perspektivi može biti vrlo precizan test: koliko je druga strana ozbiljna, koliko je spremna na ustupke i najvažnije – može li joj se vjerovati.
To se jasno vidjelo tijekom pregovora oko Iranski nuklearni sporazum (JCPOA). Godinama su razgovori napredovali sporo, uz stalne zastoje i vraćanja na početak. Zapad je to doživljavao kao frustraciju. Iran kao proces. I upravo u toj razlici percepcije leži velik dio nesporazuma.
Ključni problem dodatno produbljuje način komunikacije. U iranskoj kulturi izravno „ne” rijetko se izgovara. Odgovori su nijansirani, često namjerno otvoreni za tumačenje. Zapad čuje „možda” i vidi prostor za dogovor. U stvarnosti, vrata su možda već zatvorena, samo pristojno. Bez razumijevanja tog koda, pregovori se lako pretvaraju u paralelne monologe.
S druge strane, ni američki pristup nije neutralan. On polazi od pretpostavke da su njegova pravila univerzalna: da jasnoća znači iskrenost, a brzina dobru volju. Dodatno, i Sjedinjene Američke Države i Izrael u pregovore ulaze s pozicije izražene vojne, tehnološke i geopolitičke nadmoći, što oblikuje njihova očekivanja da se odluke donose brzo, jasno i pod pritiskom. I prihvate. Upravo taj osjećaj nadmoći često smanjuje spremnost na čitanje suptilnijih signala druge strane.
Taj jaz postaje još vidljiviji u eri političke komunikacije kakvu je snažno obilježio Donald Trump. Njegov stil – direktan, maksimalistički i često reduciran na javne poruke i pritisak možda funkcionira u nekretninskim ili medijskim pregovorima, ali u ovakvom kulturno složenom kontekstu nerijetko proizvodi suprotan efekt. Umjesto ubrzanja procesa, takav pristup može dodatno učvrstiti nepovjerenje i potaknuti još sporije, opreznije odgovore s iranske strane.
Zato ovo zatezanje između Washingtona i Teherana nije samo pitanje nuklearnog programa, sankcija ili geopolitičkih interesa. Svijet gori, ljudi ginu i to je sudar dvaju svjetova koji pregovaraju po potpuno različitim pravilima i često bez stvarne namjere da ta pravila međusobno razumiju. A nama sa strane to izgleda zbunjujuće, nelogično i frustrirajuće.
I tu zapravo najbolje sjedne ona stara izreka: „Ajde pope, budi pametan.” Jer upravo to Zapad često osjeti u tim pregovorima kao da su pravila igre negdje napisana, ali ne na jeziku koji razumijemo.
