Nekad su obećavali ceste i radna mjesta. Danas nude vibru, patnju, sudbinske veze i političke leptiriće u trbuhu.
U neka davna, gotovo zaboravljena vremena političari su građanima obećavali ceste, radna mjesta, reforme i bolji standard. Ogromne svečanosti i dalje se pripremaju prilikom otvaranja seoske slavine 2026. godine i to se predstavlja kao najveći civilizacijski domet, iako su Minojci na Kreti svoj narod vodovodom uveselili oko 2000. godine prije Krista. Danas je to zastarjelo i hladno. Onako bez veze. Nije klikabilno. Bilo pa prošlo.
Moderna politika Balkana, a i šire, izgleda više uopće ne traži razboritog birača nego emocionalnu povezanost, vibru, energiju, leptiriće u trbuhu i, po mogućnosti, „srodnu dušu”.
Tako je Aleksandar Vučić, srbijanski predsjednik, ovih dana objasnio kako su „Srbi u Trumpu pronašli srodnu dušu”. Nije precizirao misli li na dušu koja voli geopolitiku, golf ili konferencije za novinare od tri sata, ali poruka je jasna: međunarodni odnosi više nisu diplomacija.
O „nespavanju noćima“, neodlasku „na more“ i sličnim tugaljivim, mučeničkim i zvrknutim ispovijestima da ne govorimo. Sve to nekako ponovno podsjeća da srpska politika sve više sliči kombinaciji motivacijskog seminara, obiteljske drame i predsjedničkog dnevnika emocija. Nekada su države imale saveznike. Danas imaju „emocionalne konekcije”.
Naravno, nije Vučić jedini. Moderni populizam općenito se sve manje temelji na konkretnim programima, a sve više na emocionalnoj identifikaciji. Političar više ne pokušava biti administrator države nego „otac nacije”, žrtva, zaštitnik i glavni lik vlastite serije. I tek kad čovjek pomisli da se to događa samo tu i oko nas, valja se prisjetiti tko je „Big daddy” kojeg svi kopiraju. Mnogi politolozi Donalda Trumpa smatraju jednim od glavnih globalnih promotora „emocionalne politike”.
Trump vrlo rijetko govori kao klasični političar koji hladno objašnjava politike i brojke iako, ne dajte se zavarati, majstor sve izračuna, zbraja i oduzima… Ali rijetko kad dijeli. On govori kao netko tko želi stvoriti emocionalni odnos sa svojim biračima i osobni savez. „Oni vas mrze”, „Ja se borim za vas”, „Oni žele uništiti našu zemlju”, „Mi ćemo vratiti ponos”…
To je politika koja više ne traži razum nego osjećaj. Nije važno što je rečeno nego kako je zvučalo i je li publika osjetila da vođa „pati zajedno s narodom”.
Ako ovako nastavimo, uskoro će samit NATO-a više sličiti na finale reality showa „Brak na prvu”. Predsjednici država sjedit će u krugu i govoriti: „Osjetio sam iskrenost u njegovom pogledu”, „Mi smo kliknuli na energetskoj razini”, „Granice nas dijele, ali vibracije spajaju”…
I nije Vučić jedini. Cijela Jugoistočna Europa, već godinama vodi politiku na rubu sapunice i psihodrame.
Jedni govore kako „vole svoj narod najviše na svijetu”, drugi se „emocionalno slamaju zbog nepravde”, treći „nose narod u srcu”, četvrti „ne spavaju zbog građana”, a peti se redovno rasplaču čim vide zastavu, mikrofon ili anketu rejtinga.
U Hrvatskoj političari redovno objašnjavaju kako „osjećaju bilo naroda”, iako njihovo bilo narod uglavnom osjeti tek kad sve živo i neživo poskupi ili dođe izborna godina. Kad ponestane
argumenata, uvijek se može posegnuti za emocijama. To je univerzalni politički flaster. Dodaju li se tome „strani plaćenici i domaći izdajnici“ nema kraja.
U Bosni i Hercegovini politika je odavno prešla u kolektivnu bračnu terapiju tri naroda koji se istovremeno ne mogu smisliti, ali ni živjeti jedni bez drugih. Tamo svaka konferencija za medije zvuči kao prekid veze i postupak razvoda ili poništenja braka: „Duboko smo razočarani partnerima”, „Povrijeđeni smo”, „Narušeno je povjerenje” ili „Moramo sjesti i iskreno razgovarati.” Još samo nedostaje da visoki predstavnik podijeli ruže nakon sastanka jer je i on u svoj komunikacijski obrazac nakon neuspjelog mandata uspješno unio model kuknjave i uvrijeđene frajle.
Nekada su političari pokušavali ostaviti dojam ozbiljnih državnika. Danas mnogi pokušavaju ostaviti dojam čovjeka „iz naroda“ koji „osjeća narod”. Problem je što se politika onda pretvara u stalnu emocionalnu napetost, a javnost više reagira na osjećaj nego na stvarnost.
Moderne političke konferencije često zvuče kao kombinacija motivacijskog govora, bračne svađe, stand-up nastupa i grupne terapije. Govori li tko slučajno o konkretnim i ozbiljnim temama s argumentima, bez patosa, ne piše mu se dobro. Narod to ne razumije. Ovdje političar ne smije biti dosadan i racionalan jer to izgleda „slabo” i njonjavo. Mora djelovati kao da upravo spašava naciju, pati za narodom i istovremeno vodi osobni rat protiv zle sudbine. Narod već desetljećima sluša te političke ljubavne romane dok istovremeno traži posao u Njemačkoj, Austriji ili Hrvatskoj, čeka pregled kod doktora mjesecima i godinama i računa može li preživjeti do idućeg tjedna nakon plaće. Ali nema veze. Bitno je da postoji emocija, da „čo’jek ima dušu!“
Nešto u stilu jeftinih ljubića Hedwige Courths-Mahler koju mi skratimo u „Kurcmalerovu“. Radnje prepune romantike, obiteljskih zapleta, patnje, sudbinskih susreta, teških pogleda kroz prozor i rečenica poput: „Nitko ne zna koliko je grof patio dok je spašavao imanje i narod.“ Samo što su danas umjesto grofova tu političari, a umjesto imanja država koju u konačnici pretvaraju u vlastito imanje.
To je vrlo zanimljiv psihološki mehanizam jer vođa sebe prikazuje kao produžetak naroda. Kritika njega automatski postaje kritika birača i samoga sebe. Tako nastaje snažna emocionalna identifikacija. Jer danas više nije dovoljno voditi državu. Moraš je osjećati u svim porama. Po mogućnosti javno, pred kamerama, uz dramatičnu pauzu i pogled prema daljini. Ako oko malo zasuzi to je jackpot. Jer danas političar više ne mora izgraditi državu. Dovoljno je da pred kamerama izgleda kao da pati za njom više od svih drugih.
„La commedia è finita.” E nije završila predstava. Publika još uvijek plješće, političari i dalje plaču pred kamerama, a kulise od kartona nazivaju povijesnim uspjesima. Dok jedni glume spasitelje naroda, drugi uvrijeđene ljubavnike države, život uporno prolazi.
