Bosna i Hercegovina ponovno se nalazi na raskrižju između političkih obećanja i stvarnih reformi. Europska unija posljednjih godina sve snažnije govori o proširenju na Zapadni Balkan, a BiH je dobila priliku ubrzati svoj put prema članstvu. Međutim, kao i mnogo puta do sada, postavlja se pitanje: napreduju li prema EU ili je samo privid kretanja?
Formalno gledano, pomaci postoje. Europska perspektiva Bosne i Hercegovine nikada nije bila upitna, a geopolitičke okolnosti dodatno su povećale interes Europske unije za stabilnost i integraciju regije. Bruxelles šalje poruke ohrabrenja, otvara vrata i nudi političku podršku. S druge strane, od domaćih institucija očekuje se ono što se od svake države kandidatkinje očekuje – reforme, funkcionalne institucije i politička odgovornost.
Tu počinju poznati problemi.
Dok europski dužnosnici govore o zakonima, standardima i rokovima, domaća politička scena često ostaje zarobljena u beskrajnim raspravama o nadležnostima, blokadama i međusobnim optužbama. Građani pritom već godinama slušaju gotovo iste poruke: europski put nema alternativu, reforme su prioritet, a budućnost zemlje nalazi se u Europskoj uniji.
Problem je što se između izgovorene rečenice i njezine provedbe često nalazi golema politička provalija.
U međuvremenu, mladi ljudi ne čekaju završetak političkih pregovora. Oni odlaze. Ne zato što ih posebno privlače Bruxelles, Berlin ili Dublin, nego zato što ih privlače uređeni sustavi, predvidiva pravila i osjećaj da se rad i znanje mogu isplatiti. Upravo je to možda najveći paradoks europskog puta Bosne i Hercegovine: dok političari raspravljaju o ulasku u Europsku uniju, mnogi građani već godinama žive i rade unutar nje.
Europska unija nije samo skup fondova, institucija i propisa. Ona je prije svega prostor u kojem građani očekuju učinkovitu upravu, pravnu sigurnost i jednake prilike. Upravo na tim područjima Bosna i Hercegovina već desetljećima vodi najteže bitke sama sa sobom.
Naravno, bilo bi nepošteno tvrditi da napretka nema. Određeni reformski procesi pokrenuti su, pojedini zakoni usvojeni, a politički dijalog povremeno pokazuje znakove života. Međutim, ostaje dojam da se ključne odluke često donose tek kada pritisak izvana postane dovoljno snažan. Kao da europske integracije nisu rezultat unutarnjeg uvjerenja, nego domaća zadaća koju treba predati prije isteka roka.
Zbog toga se među građanima sve češće javlja određeni umor. Ne od Europe, nego od stalnog slušanja istih obećanja. Nakon više od dva desetljeća razgovora o europskoj budućnosti, mnogi više ne procjenjuju uspjeh prema usvojenim strategijama i deklaracijama, nego prema onome što vide u svakodnevnom životu – kvaliteti javnih usluga, mogućnostima zapošljavanja, stanju pravosuđa i općem osjećaju sigurnosti.
Bosna i Hercegovina i dalje ima realnu priliku približiti se Europskoj uniji. No, europski put neće se mjeriti brojem održanih sastanaka, konferencija i svečanih izjava. Mjerit će se rezultatima.
Jer Bruxelles nije cilj sam po sebi. Cilj bi trebao biti stvaranje države u kojoj će građani poželjeti ostati. A upravo tu leži najveći izazov. Nakon svih strategija, deklaracija i akcijskih planova, Bosna i Hercegovina više nema problem s pronalaženjem puta prema Europi. Problem je uvjeriti vlastite građane da vrijedi čekati da tim putem doista krene.
Nakon svega, ostaje gotovo filozofsko pitanje: ako politički sustav Bosne i Hercegovine desetljećima jedva funkcionira, kako onda uspijevaju funkcionirati ljudi koji u njemu žive? Upravo u tom odgovoru krije se i najveća snaga ove zemlje.
