Svjestan da mnogi nisu zaboravili njegovu Vladu, Milanović bi upravo u vlastitoj listi mogao tražiti način da se vrati bez tereta prošlosti. Njegova lista mogla bi promijeniti odnose na hrvatskoj političkoj sceni
Nakon neuspjelog pokušaja da se na parlamentarnim izborima 2024. godine nametne kao predvodnik oporbe, sve se češće postavlja pitanje planira li Zoran Milanović nakon osvajanja drugog predsjedničkog mandata novi politički iskorak, ovaj put kroz vlastiti politički projekt i izlazak na parlamentarne izbore s listama u svim izbornim jedinicama.
Međutim, za razliku od prošlog pokušaja, pred njim bi se našla jedna ključna prepreka. Sljedeći redovni parlamentarni izbori trebali bi se održati najkasnije u proljeće 2028. godine, dok Milanovićev predsjednički mandat traje do početka 2030. godine. Ako bi želio aktivno sudjelovati u parlamentarnoj utrci i stati na čelo vlastite liste, morao bi se odreći predsjedničke dužnosti gotovo dvije godine prije isteka mandata.
Mnogi birači i danas pamte kontroverze i neuspjehe iz vremena Milanovićeve Vlade te nisu skloni povratku nekadašnjih političkih obrazaca. Upravo bi zato vlastita lista mogla predstavljati pokušaj odmaka od tereta prošlosti i stvaranja novog političkog identiteta, više utemeljenog na popularnosti stečenoj tijekom dva predsjednička mandata nego na nasljeđu SDP-a i nekadašnje Kukuriku koalicije. U tom smislu, eventualni povratak ne bi bio pokušaj obnove stare politike, nego stvaranja novog političkog projekta okupljenog oko Milanovićeva osobnog autoriteta.
Politički izazovi sa svih strana
Time se otvara pitanje koje će u idućim godinama postajati sve zanimljivije: hoće li Milanović imati političke hrabrosti i osobne ambicije učiniti ono što nije uspio 2024. godine, odnosno napustiti Pantovčak i još jednom izravno ući u političku arenu.
Njegova uvjerljiva pobjeda na predsjedničkim izborima pokazala je da ne uživa potporu samo birača lijevog centra, nego i dijela birača desnog centra, pa čak i dijela tradicionalnih glasača HDZ-a koji su ga prepoznali kao protutežu aktualnoj vlasti. Upravo ta sposobnost da okuplja birače različitih svjetonazora izdvaja ga od ostalih političkih aktera.
Za razliku od pokušaja iz 2024. godine, kada je bio vezan uz SDP, novi bi projekt mogao biti oblikovan oko same Milanovićeve osobnosti i politike koja se posljednjih godina profilirala kao spoj socijalne osjetljivosti, državnog suverenizma i kritike političkog establišmenta. Time bi nastao politički pokret koji ne bi bio strogo ideološki definiran, nego bi se oslanjao na prepoznatljivost predsjednika koji je u dva mandata na Pantovčaku izgradio imidž političara koji se ne ustručava ulaziti u sukobe i iznositi stavove koji odudaraju od ustaljenih političkih obrazaca.
U političkim kuloarima već se procjenjuje da bi se oko njega mogli okupiti ljudi različitih profila, od iskusnih političara lijevog centra i bivših članova velikih stranaka, preko nezavisnih lokalnih dužnosnika, do stručnjaka iz gospodarstva, diplomacije, akademske zajednice i sigurnosnog sustava. Takav projekt bio bi prije svega personalizirani politički pokret okupljen oko Milanovićeva autoriteta, a ne klasična stranka.
Najveći izazov takva bi lista predstavljala SDP-u. Iako je Milanović politički potekao iz te stranke, njegova popularnost odavno nadilazi njezine okvire. Vlastita lista mogla bi privući dio tradicionalnih SDP-ovih birača, ali i one koji su posljednjih godina izgubili povjerenje u oporbene stranke. SDP bi se tada prvi put mogao naći u situaciji da mora birati između partnerstva i političke marginalizacije.
Posljedice bi osjetila i platforma Možemo. Iako bi vjerojatno zadržala dio urbanih i progresivnih birača, Milanovićev naglasak na državnim i nacionalnim pitanjima mogao bi privući umjereniji dio biračkog tijela, kao i dio apstinenata koji danas ne izlaze na izbore.
Je li prijetnja HDZ-u?
Možda bi najzanimljiviji učinak takav projekt imao na HDZ. Predsjednički izbori pokazali su da dio birača desnog centra i HDZ-a nema problem podržati Milanovića kao osobu, iako ne bi glasovao za SDP ili druge stranke lijevog centra. Upravo je ta sposobnost prelaska tradicionalnih političkih granica njegova najveća prednost, ali i potencijalna prijetnja vladajućoj stranci.
Za sada sve ostaje u sferi političkih procjena. No, jedno pitanje već sada lebdi nad hrvatskom političkom scenom. Hoće li Zoran Milanović nakon dva predsjednička mandata odabrati miran odlazak iz aktivne politike ili će se odlučiti na potez kakav još nijedan hrvatski predsjednik nije povukao, dati ostavku gotovo dvije godine prije isteka mandata i krenuti u borbu za vlast s vlastitom političkom vojskom?
Ako procijeni da mu popularnost i dalje omogućuje okupljanje birača od lijevog centra do umjerene desnice, iskušenje bi moglo biti veliko. A tada pitanje više neće biti može li okupiti listu, nego hoće li imati hrabrosti riskirati predsjedničku funkciju kako bi pokušao ostvariti ono što mu je izmaknulo 2024. godine – povratak u Banske dvore.
Odnosi s EU
Dodatnu nepoznanicu predstavlja i pitanje budućih odnosa Hrvatske s Europskom unijom. Tijekom dva predsjednička mandata Zoran Milanović profilirao se kao jedan od rijetkih europskih državnika koji otvoreno kritizira pojedine politike Bruxellesa, način funkcioniranja europskih institucija, ali i dominantne političke trendove unutar Unije. Njegovi stavovi o ratu u Ukrajini, odnosima prema Bosni i Hercegovini te pojedinim pitanjima vanjske i sigurnosne politike često su odudarali od službenih stajališta dijela europskih partnera. Time si je priskrbio oštre kritike i etikete da je sklon Rusiji.
Upravo bi odnos prema Bruxellesu mogao postati jedna od glavnih odrednica eventualnog Milanovićeva političkog projekta. Ne bi se radilo o politici izlaska iz Europske unije ili osporavanja europskog puta, nego o pokušaju redefiniranja hrvatske
pozicije kroz snažnije inzistiranje na nacionalnim interesima i većoj političkoj autonomiji unutar europskog okvira.
Zanimljivo je da bi se takav projekt vjerojatno približio modelu kakav danas imaju Giorgia Meloni u Italiji ili Donald Tusk u Poljskoj – proeuropski po strateškoj orijentaciji, ali znatno samostalniji u retorici i obrani nacionalnih interesa. S druge strane, bio bi daleko od otvoreno euroskeptičnih politika kakve je zagovarao Viktor Orbán ili pojedine krajnje desne stranke.
