Nakon političkih promjena 2000. godine Hrvatska nije doživjela samo smjenu vlasti, nego i promjenu državne paradigme. Umjesto razumijevanja Domovinskog rata kao obrambenog i oslobodilačkog rata protiv srpske agresije, postupno se nametao narativ o podjednakoj odgovornosti svih strana. Takav pristup uklapao se u širi geostrateški koncept „Zapadnog Balkana“ odnosno „Jugosfere“, koji je relativizirao nacionalne projekte nastale raspadom Jugoslavije.
U tom kontekstu treba promatrati sustavne kaznene progone ljudi koji su simbolizirali hrvatsku obranu. Najnoviji primjer predstavlja presuda Branimiru Glavašu nakon gotovo dvadeset godina istraga, optužnica i ponovljenih suđenja. Slične postupke prošli su Mirko Norac, Mihajlo Hrastov, Đuro Brodarac, Jure Šimić, Tomislav Merčep te optuženi u slučaju Lora.
Kada se ti slučajevi stave na zemljovid Hrvatske, dobiva se gotovo potpuna karta ključnih točaka obrane 1991. godine: Osijek, Gospić, Karlovac, Sisak, Bjelovar, Vukovar i Split. Teško je povjerovati da je riječ o slučajnosti. Istodobno nije postojao usporediv niz postupaka protiv zapovjednika odgovornih za razaranje Vukovara, Osijeka, Karlovca, Siska i drugih hrvatskih gradova. Tako se postupno stvarao narativ prema kojemu su „svi činili zločine“, a razlika između agresora i žrtve postajala je sve manje vidljiva.
Odvjetnik Tomislav Jonjić više je puta upozoravao da su postupci protiv Srba koje je branio po službenoj dužnosti često završavali oslobađajućim presudama, dok su hrvatski branitelji koje je branio kao izabrani odvjetnik redovito osuđivani. Posljedica takve politike bilo je sustavno promicanje ideje o simetriji krivnje.
Važnu ulogu u tom procesu imao je i Haaški sud. Miroslav Tuđman u knjizi Vrijeme krivokletnika tvrdi da međunarodna javnost nije razumjela uzroke raspada Jugoslavije ni karakter rata te da je haaška praksa pridonijela stvaranju slike o podjednakoj odgovornosti svih strana. Posebno ističe suradnju domaćih političkih i medijskih aktera u pripremi optužnica protiv hrvatskih generala i dužnosnika.
Prema Tuđmanu, nakon 2000. godine iz arhiva prvoga hrvatskog predsjednika selektivno su izdvajani dokumenti koji su preko pojedinih medija korišteni za stvaranje dojma o navodnoj kriminalnoj naravi hrvatske politike devedesetih. Tako su medijski pripremane teze o „dogovorenom ratu“, podjeli BiH u Karađorđevu, „prodaji Vukovara“ i sličnim konstrukcijama.
Posebno mjesto zauzimaju optužbe vezane uz Bosnu i Hercegovinu i vojno-redarstvenu operaciju Oluja. U informacijskom ratu protiv Oluje nastojalo se legitimnu osloboditeljsku operaciju prikazati kao zločinački pothvat. Premda hrvatska strana nikada nije nijekala pojedinačne zločine, problem je nastajao kada se odgovornost pojedinaca pretvarala u optužbu protiv cjelokupne hrvatske politike i državnog vodstva.
Iako su Gotovina, Čermak i Markač na kraju oslobođeni, političke posljedice višegodišnjih optužbi ostale su prisutne. Istodobno je u predmetu protiv hrvatske šestorice iz BiH ostala prihvaćena teza o udruženom zločinačkom pothvatu, čime je dodatno učvršćen interpretativni okvir koji hrvatsku politiku devedesetih prikazuje kao problematičnu.
Za kraj dovoljno je navesti jednu činjenicu: na području bivše općine Osijek tijekom rata poginule su 1502 osobe. Za razaranje grada i smrt tih ljudi nitko nije odgovarao. Istodobno je nakon dvadeset godina postupaka osuđen čovjek koji je organizirao obranu grada. U toj se činjenici ogleda sva apsurdnost hrvatske političke i pravosudne stvarnosti nakon 2000. godine.
