Zaposlenost raste, ali ključ ostaje plaća od koje se može živjeti
Hrvatska je prvi put od osamostaljenja prešla brojku od 1,8 milijuna osiguranika, što je jedan od najvažnijih pokazatelja stanja na tržištu rada, ali i podatak koji otvara pitanje koliko se gospodarski rast stvarno prelijeva na životni standard građana.
Prema najnovijim podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, 29. lipnja 2026. u Hrvatskoj je evidentirano 1.800.461 osiguranika. U evidenciji nezaposlenih nalazi se oko 59 tisuća osoba, dok je stopa nezaposlenosti u travnju iznosila 3,8 posto.
Iz Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike ističu kako je riječ o najvećem broju osiguranika u posljednjih 35 godina. U odnosu na 2016. godinu broj osiguranika povećan je za više od 300 tisuća, dok je broj nezaposlenih smanjen za gotovo 200 tisuća.
Rast zaposlenosti prati i rast plaća. Prosječna neto plaća u ožujku ove godine dosegnula je 1.555 eura, što je nominalno 108 posto više nego u listopadu 2016. godine. Realni rast, kada se uključi inflacija, iznosi gotovo 50 posto.
Ministarstvo podatke povezuje s gospodarskim rastom koji traje 21 tromjesečje zaredom, ulaganjima u tržište rada i mjerama aktivne politike zapošljavanja. Od 2016. u te je mjere uključeno više od 364 tisuće građana, uz ulaganja veća od 1,5 milijardi eura.
Samo prošle godine kroz mjere je prošlo više od 50 tisuća osoba, za što je izdvojeno 180 milijuna eura. Posebno se ističe potpora za samozapošljavanje, koja može dosegnuti 20 tisuća eura, a prema podacima Ministarstva, 89 posto poslovnih subjekata pokrenutih uz tu potporu i dalje posluje te zajedno zapošljavaju oko 60 tisuća ljudi.
Dodijeljeno je i gotovo 67 tisuća vaučera za obrazovanje odraslih, uz ulaganja od 58,6 milijuna eura, kako bi se radnici lakše prilagodili potrebama tržišta rada.
Rekordan broj osiguranika dobra je vijest, ali nije dovoljan odgovor na ključne probleme hrvatskog društva. Hrvatska danas ima više zaposlenih i nižu nezaposlenost, no istodobno se suočava s visokim troškovima života, nedostatkom domaće radne snage, sve većim uvozom stranih radnika i demografskim pražnjenjem. Zato pravo pitanje više nije samo koliko ljudi radi, nego rade li na poslovima koji omogućuju dostojanstven život, ostanak mladih obitelji i rast produktivnosti. Tek kada statistički rekord bude praćen sigurnijim plaćama, jačim domaćim radnikom i povratkom povjerenja da se u Hrvatskoj može normalno živjeti od vlastitog rada, ovaj će podatak imati punu društvenu težinu.
