Eksplozija broja satelita u niskoj Zemljinoj orbiti posljednjih godina dramatično je promijenila način na koji komuniciramo, pristupamo internetu i promatramo Zemlju. No nova studija NASA e upozorava da taj tehnološki napredak ima ozbiljnu tamnu stranu: sve veće svjetlosno zagađenje iz svemira koje prijeti kvaliteti astronomskih opažanja.
Analiza se fokusirala na četiri svemirska teleskopa, dva operativna i dva planirana, među kojima su i Hubble te budući opservatorij SPHEREx. Rezultati su zabrinjavajući. Znanstvenici procjenjuju da bi oko 40 posto Hubbleovih snimki i čak do 96 posto slika koje bi trebao prikupljati SPHEREx moglo biti kontaminirano svjetlom satelita koji dijele slične orbite.
Problem ne predstavlja samo činjenica da sateliti povremeno prolaze kroz kadar. Njihove reflektirajuće površine i aktivni izvori svjetlosti stvaraju tragove i odsjaje koji otežavaju detekciju vrlo slabih i udaljenih objekata. Riječ je o galaksijama na rubu svemira, tragovima tamne tvari ili suptilnim signalima koji ukazuju na prisutnost egzoplaneta. Svaki dodatni izvor svjetlosnog suma znači dulju i složeniju obradu podataka, veće troškove te u konačnici smanjeni znanstveni učinak skupih svemirskih misija.
Istodobno, megakonstelacije satelita omogućuju širokopojasni internet u ruralnim i teško dostupnim područjima, što predstavlja značajan društveni i gospodarski iskorak. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje kako uskladiti razvoj satelitskih mreža s očuvanjem noćnog neba kao zajedničkog znanstvenog i kulturnog dobra čovječanstva.
Astronomi već godinama upozoravaju da je svjetlosno zagađenje sa Zemlje, prije svega javna rasvjeta, osvijetljene reklame i industrijski kompleksi, drastično smanjilo broj lokacija pogodnih za vrhunska opažanja. Sada se isti problem seli i u orbitu, gdje je regulacija još složenija jer uključuje mnoge države, privatne kompanije i međunarodne sporazume.
Studija NASA e pojačava pritisak na donositelje odluka i satelitsku industriju da razviju tehnička rješenja za smanjenje refleksije, optimizaciju orbita i bolju koordinaciju s astronomskom zajednicom. Bez takvih mjera postoji realna opasnost da će buduće generacije teleskopa, i na Zemlji i u svemiru, promatrati nebo koje je sve zamućenije tragovima našeg tehnološkog napretka.
Za obrazovni sustav i popularizaciju znanosti problem je i simbolički. Nebo prepuno zvijezda oduvijek je bilo polazište dječje znatiželje i interesa za prirodne znanosti. Ako i taj pogled postane neproziran zbog svjetlosnog zagađenja, gubimo snažan poticaj da nove generacije zavole fiziku, astronomiju i istraživanje svemira. Rasprava o svjetlosnom zagađenju tako prerasta u šire društveno pitanje o tome kakav odnos prema znanosti, okolišu i zajedničkim resursima želimo graditi u desetljećima koja dolaze.
