Ponekad se uhvatim kako sjedim u tišini predblagdanskih dana i pitam se:
Gdje je nestao onaj stari Božić? Onaj koji smo osjećali, a nismo pokazivali.
Onaj koji se živio, a ne fotografirao.
Kad smo bili djeca, Božić se nije mjerio brojem poklona, količinom hrane ni veličinom bora.
Nije se gledalo tko će potrošiti više, niti tko će imati “ljepšu” blagdansku dekoraciju.
Nije bilo natjecanja. Nije bilo uspoređivanja. Nije bilo poziranja.
Božić je bio mir. Toplina. Zajedništvo.
Ono okupljanje oko stola gdje se ne broji što je na njemu, nego tko sjedi oko njega.
Danas…
Danas sve ide nekako naopako. Čini se da je Božić postao sezona nadmetanja.
Tko će prije okititi bor.
Tko će ga imati veći, sjajniji, savršeniji.
Tko će imati više poklona ispod njega. Tko će staviti bolju dekoraciju, više lampica, više videa, više “čarolije”, ali one umjetne,
namještene.
A kad pogledaš u njihove domove, često vidiš sve osim istinske topline.
Kad sam bila mala, bor se kitio na Badnjak. To nije bio samo običaj.
To je bila svetinja. Tradicija koja ima smisao, ritam, srce.
Danas se bor kiti u studenom jer tako “bolje izgleda na Instagramu”.
I pitam se: tko nam je ukrao onu tišinu Badnje noći?
Jesmo li ju prodali za savršenu sliku? Kolači su nekad bili kolači nekoliko vrsta, mirisi po kući, pjesma, priče, jednostavnost.
Danas su postali izložba. Natjecanje tko će imati 20 vrsta, tko će peći “kao iz kataloga”, tko će sve to poslikati i objaviti.
Nekad je bilo bitno da se svi okupimo oko stola.
Da je stol pun ljubavi. Ne hrane.
A danas, kao da je stol prazan ako nema pet jela, tri kolača i još dva “za ne daj Bože”.
Jesmo li zaboravili da Božić nikad nije bio gastro natjecanje? Čini se da jesmo.
Ljudi su se promijenili. Postali smo pohlepni. U žurbi. U mjerama. U usporedbama.
Postali smo toliko okupirani slikama Božića izvana da smo zaboravili njegovu bit iznutra.
A ona je toliko jednostavna:
Božić je ljubav.
Božić je mir.
Božić je zajedništvo.
Božić je zahvalnost.
Božić je ono kad sjedneš, pogledaš svoju obitelj i kažeš: “Dovoljno je. Mi smo dovoljno.”
I zato, dok gledam sve te lažne, prenapuhane verzije Božića koje nam prodaju trgovine,
reklame i društvene mreže, shvaćam da prava čarolija živi samo tamo gdje je nikad nije
trebalo dokazivati.
U jednostavnim trenucima.
U zagrljaju.
U smijehu.
U toploj kući bez savršenstva.
U tome da si s onima koje voliš i to je sve.
Možda je vrijeme da se vratimo tome.Da maknemo sjaj koji nas zasljepljuje.
Da utišamo buku. Da otpustimo očekivanja. Da prestanemo brojati, mjeriti, uspoređivati.
Jer Božić nije izlog. Božić je dom.
A dom bez ljubavi nema čaroliju koliko god lampica upalili.
I zato, ove godine želim samo jedno: da pronađemo onu staru toplinu koju smo izgubili negdje između reklama, očekivanja, lažnih slika i potrebe da se svidimo drugima.
Da se sjetimo što je bitno. I da djeci ostavimo Božić koji se osjeća, a ne pokazuje
