Hrvatska može nuditi vrhunsko meso, ribu i mediteransku prehranu. Ali samo ako država prestane okretati glavu i napokon počne ulagati u one koji hrane narod.
Volimo meso, jedemo meso, ribu hvalimo i još uvijek, unatoč svim apelima struke, u Hrvatskoj nismo uspjeli potaknuti stanovništvo da prednost daje mediteranskoj prehrani, onoj koja je stoljećima bila temelj zdravlja i identiteta našeg podneblja. Umjesto da jačamo ono što prirodno možemo proizvoditi, ovisnost o uvozu svakom godinom raste, a domaći proizvođači polako nestaju.
Što kaže statistika?
Potrošnja mesa u Hrvatskoj iznosi približno 87 kilograma po stanovniku godišnje, dakle – jedemo puno mesa. No još je neshvatljivije da velika većina tog mesa dolazi iz uvoza. Hrvatska godišnje uveze oko 200.000 tona mesa i klaoničkih proizvoda. To znači da domaća proizvodnja ni približno ne zadovoljava potražnju, a samodostatnost je daleko ispod potreba tržišta.
Situacija s ribom nije bolja. Iako imamo gotovo 6.000 kilometara obalne linije, bogatu tradiciju ribarstva i brendiranu mediteransku kuhinju, Hrvatska je 2024. proizvela nešto više od 71 tisuću tona svježe ribe i akvakulturnih proizvoda, ali je zato uvezla oko 77 tisuća tona ribe i ribljih prerađevina. Drugim riječima, uvoz premašuje domaću proizvodnju, a potrošači jedu ono što je jeftinije, ne nužno kvalitetnije.
Zašto se to događa?
Pravo je pitanje: kako je moguće da zemlja koja može biti samodostatna, i u mesu i u ribi odustaje od vlastite proizvodnje?
Razloga je nekoliko, a svi su zabrinjavajuće jednostavni:
– Godinama slaba ruralna politika
– Hrvatski je seljak prepušten sam sebi. Dok druge zemlje investiraju u modernu proizvodnju, kod nas je investitor birokracija, a seljak je posljednji u redu.
– Rezultat? Gašenje malih farmi, starenje stanovništva, prazna slavonska i dalmatinska sela i zaseoci.
Nelojalna konkurencija iz uvoza
Uvozni proizvodi, nerijetko niže kvalitete, ulaze po cijenama koje domaći proizvođač ne može pratiti. Kvaliteta domaćeg mesa često je bolja, no cijena je viša jer su troškovi proizvodnje veći. Tržište ne prašta razliku od nekoliko eura, a država ne štiti domaći sektor.
Poticaji koji ne prate realne potrebe
Umjesto strategije, imamo krpanje rupa. Poticaji se dijele, ali rijetko ciljano, često nepravovremeno i bez jasnog učinka. Mladi koji bi ušli u sektor dobivaju poruku da je lakše odustati nego uspjeti.
Izostanak prehrambene politike na nacionalnoj razini
Nemamo jasnu poruku ni smjer: što želimo proizvoditi, koga želimo razvijati, koje domaće vrijednosti želimo braniti? Mediteranska prehrana mogla bi biti adut broj jedan ali bez ribe i maslinova ulja iz domaće proizvodnje ona ostaje samo lijepa ideja.
Ruralni prostor ostaje bez ljudi
Kada nema sigurnosti i zarade, nema ni budućnosti. Seljak odlazi jer ne vidi smisao, a s njim odlazi i domaća hrana.
Posljedice
Ovisnost o uvozu raste, domaća proizvodnja opada, sela nestaju, a Hrvatska postaje tržište, a ne proizvođač. Zemlja koja bi mogla hraniti regiju, hrani se iz tuđeg lonca.
Vrijeme je za povratak zdravog razuma?!
Ako želimo promijeniti trend, moramo početi raditi suprotno od dosadašnjeg.
Na prvom mjestu štititi domaću proizvodnju, jačati ravnopravnost proizvođača na tržištu, poticati mediteransku prehranu kroz školstvo, javne ustanove i medije, ulagati u mlade poljoprivrednike i, što je najvažnije priznati da bez sela nema ni hrane, ni stabilnosti, ni budućnosti.
Hrvatska može nuditi vrhunsko meso, ribu i mediteransku prehranu. Ali samo ako država prestane okretati glavu i napokon počne ulagati u one koji hrane narod.
Seljak nije problem. Seljak je rješenje. I još uvijek nije kasno da to shvatimo.
