U suvremenoj Hrvatskoj sve se češće suočavamo s paradoksom: ideologija koja se javno predstavlja kao borba protiv totalitarizma, u svojoj biti nosi obilježja upravo onoga od čega navodno štiti društvo. Takozvani “antifašizam”, kakav se danas institucionalno promovira, odavno je prestao biti povijesna kategorija vezana uz Drugi svjetski rat. U praksi je postao politički i kulturni nastavak komunističke ideologije, s istim obrascima isključivosti, represije i negiranja nacionalnog identiteta.
Ta ideologija nije neprijatelj samo hrvatskog naroda. Ona dugoročno šteti i srpskom narodu jer ga vezuje uz imperijalne, hegemonističke projekte prošlog stoljeća, koji su završili katastrofalno za sve uključene. Dok Hrvatima takav ideološki okvir prijeti razgradnjom nacionalnog identiteta, demografskim slomom i relativizacijom vlastite državnosti, Srbima je desetljećima služio kao alat za teritorijalno širenje i dominaciju nad tuđim prostorima i resursima. Povijest je pokazala kamo takva politika vodi.
Posebno je zabrinjavajuće što Republika Hrvatska nikada nije jasno i nedvosmisleno raskrstila s nasljeđem komunističkog totalitarizma. Nije donesen zakon koji bi osudio i zabranio njegove simbole i praksu, dok se istodobno javnim novcem, kroz razne kulturne i obrazovne programe, financira reinterpretacija tog razdoblja kao navodno “progresivnog” i “oslobađajućeg”. Time država ne samo da ne štiti vlastite temelje, nego aktivno sudjeluje u njihovu potkopavanju.
Da Hrvatskom uistinu upravljaju ljudi koji razumiju i poštuju nacionalne interese, pitanje identiteta, povijesne istine i državnog suvereniteta ne bi bilo predmet stalnih prijepora. Ne bismo živjeli u trajnom strahu od gubitka onoga što smo krvavo izborili, niti bi javni prostor bio prepušten onima koji hrvatsku državu doživljavaju kao privremenu ili nepoželjnu tvorevinu.
Devedesetih smo jasno znali tko je agresor i gdje je prijetnja. Danas je situacija perfidnija. Vanjski neprijatelji nisu nestali, ali daleko opasniji postali su unutarnji procesi relativizacija istine, kriminal, korupcija i politička trgovina na račun nacionalnih interesa. Izdaja više ne dolazi u uniformi, nego u odijelu, kroz institucije i “ispravne” narative.
Ovo nije teorija zavjere, nego poziv na buđenje. Ako Hrvatska želi opstati kao suverena, demokratska i nacionalno svjesna država, mora imati hrabrosti jasno imenovati ideologije koje su je u prošlosti uništavale bez obzira pod kojim se imenima danas skrivale.
U suprotnom, ostat će nam samo molitva da još ima onih koji u ovoj zemlji ne samo da se pozivaju na Boga, nego žive po istini, odgovornosti i ljubavi prema vlastitoj domovini.
