U Hrvatskoj se godinama vodi tiha bitka i to ne na ulicama, nego na portalima, naslovnicama, u studijima i komentarima. To je borba za narativ, za to tko će definirati što je istina o Hrvatskoj, što je vrijedno, što je bitno i kakva je zapravo ova zemlja u očima njezinih građana.
I premda često mislimo da mediji samo informiraju, sve je jasnije da oni jednako snažno ako ne i snažnije oblikuju naš identitet, našu percepciju domovine i našu emocionalnu vezu prema svemu što Hrvatska jest.
Tko zapravo piše priču o Hrvatskoj?
Ako pogledamo dominantne medijske sadržaje, primijetit ćemo nekoliko obrazaca:
Negativna selekcijavijesti: teme vezane uz kriminal, sukobe, korupciju i skandale daleko nadmašuju afirmativne priče. Hrvatska se tako uporno prikazuje kao zemlja neuspjeha, iako temeljem brojnih pokazatelja to jednostavno nije istina.
Ideološka filtracija: teme o hrvatskom identitetu, povijesti ili nacionalnim simbolima često se prikazuju ili kao zastarjele, ili kao opasno “previše domoljubne”, čime se stvara dojam da je vlastita domovina nešto od čega se treba braniti.
Agenda stranih izvora: mnogi portali u Hrvatskoj prenose sadržaj međunarodnih agencija bez ikakvog lokalnog konteksta. Tako se globalni narativi preslikavaju na hrvatsku realnost i iskrivljuju sliku o tome što se stvarno događa u zemlji.
Utjecaj oglašivača i vlasničkih struktura: rijetko tko o tome govori javno, ali urednička politika često ovisi o interesima onih koji financijski ili vlasnički oblikuju medije.
Drugim riječima, priča o Hrvatskoj nije uvijek pisana hrvatskom rukom.
Što se gubi kad se izgubi narativ o domovini?
Gubi se samopoštovanje.
Gubi se osjećaj pripadnosti.
Gubi se zdravo povjerenje u vlastitu zemlju.
A najvažnije gubi se istina. Jer istina nije samo puki zbroj činjenica nego i način na koji se te činjenice prikazuju, povezuju i interpretiraju.
Ako domovina u medijskom prostoru postoji samo kao izvor problema, nikad kao izvor vrijednosti, onda će generacije koje dolaze naslijediti sliku Hrvatske kao zemlje bez nade. A to naposljetku postaje samoispunjavajuće proročanstvo.
Vrijeme je za novu medijsku odgovornost
Ne znači to da novinari trebaju biti promotori države. Ne treba ni skrivati probleme. Ali ono što nedostaje jest ravnoteža.
Zašto u vijestima jedva postoji prostor za:
znanstvena dostignuća,inovativne mlade poduzetnike,heroje iz zajednice,kulturne iskorake,uspješne povratnike,primjere poštenja, čestitosti i hrabrosti?
To su jednako legitimne hrvatske priče kao i sve drugo. Domovina nije politički projekt, nego zajednička istina.
Ako želimo zdravu, stabilnu i optimističnu Hrvatsku, onda nam treba medijski prostor koji neće bježati od kritike, ali neće bježati ni od ponosa.Od istine.Od ravnoteže.
A najveća promjena počinje tek kad se zapitamo:
Tko danas govori o Hrvatskoj i jesmo li to još uvijek mi?
