Četvrta adventska svijeća nosi ime Ljubav. Ne onu površnu, prolaznu ili samo osjećajnu, nego ljubav koja ostaje kad postane teško. Ljubav koja ne traži savršene uvjete, nego prihvaća stvarnost.
Zato nas Evanđelje ove nedjelje vodi Josipu.
„Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.“ (Mt 1,20)
Josip ne razumije sve što se događa. Nalazi se pred situacijom koja mu je teška, zbunjujuća i ljudski gledano neobjašnjiva. Ipak, ne bira bijeg, ne traži lakši put. On ostaje – i time pokazuje što ljubav u svojoj punini jest.
Kad dođe zima života
Došašće nas ne uči kako izbjeći poteškoće života, nego kako ih živjeti drugačije. Kao što zimi priroda usporava, dani su kraći, hladnoća i magla nas prate, tako i čovjek prolazi razdoblja umora, nesigurnosti i čekanja.
Zimi ljudi instinktivno traže više svjetla i topline. Pale vatru, okupljaju se, čuvaju zdravlje, znaju da su tada osjetljiviji i ranjiviji. Ako se ne pazi, prehlade i viroze brzo dođu.
I u životu vrijedi isto pravilo.
Kad dođu “hladniji” dani srca – ne treba se čuditi slabosti, nego svjesno tražiti ono što grije i čuva.
Što je naše svjetlo i toplina?
Kršćanska vjera ne nudi zamjene, nego izvor. Naše svjetlo nije ideja, nego osoba. Naša toplina nije prolazna utjeha, nego živi Bog koji dolazi blizu.
Zato u Došašću palimo svijeće. One nisu ukras, nego znak:
Krist je svjetlo koje razgoni tamu.
Isto svjetlo prati nas i u sakramentima kao znak Božje blizine u konkretnom životu.
Problem nastaje kad prazninu pokušamo nadomjestiti nečim drugim: stvarima, bukom, pretjeranim užurbanjem ili prividnim sjajem. Sve to kratko traje. Ostavlja nas umornima, često još usamljenijima, jer stvoreni smo za više od prolaznog.
Stvoreni smo za odnos.
Stvoreni smo za vječnost.
Očići/Oce – dar koji dolazi prije
U nekim hrvatskim krajevima upravo se uz četvrtu adventsku nedjelju obilježava običaj Očića – dan posvećen očevima. Djeca ih “zarobe”, a očevi se “otkupljuju” darovima.
Iza te igre krije se duboka poruka: prava ljubav ne čeka savršene okolnosti. Ona se daruje unaprijed. Preuzima odgovornost. Ostaje.
Takav je bio i Josip. Tih, ali postojan. Bez velikih riječi, ali s velikim povjerenjem.
Svijeća ljubavi
Kad palimo četvrtu adventsku svijeću, palimo je s pogledom prema Božiću. Rađa se Onaj koji nije došao uljepšati stvarnost, nego je otkupiti. Došao je ući u našu zimu i donijeti svjetlo koje ne gasne.
„Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.“ (Mt 1,24)
To je ljubav četvrte adventske nedjelje.
Tiha. Postojana. Spasonosna
