Svatko je zaštitio sebe, a račun je opet prebačen građanima. Europske vrijednosti, pokazalo se, vrijede samo dok ne postanu rizične.
Europska unija ponovno je dokazala da, kad god dođe trenutak stvarne odluke, bira rješenje koje izgleda odlučno, ali u sebi nosi staru europsku boljku, a to je odgađanje odgovornosti. Umjesto da posegne za zamrznutom ruskom imovinom i jasno poruči da agresija ima cijenu, Unija se odlučila na zajedničko zaduživanje. Čak 90 milijardi eura novog duga kako bi financirala Ukrajinu u sljedeće dvije godine. Ironija je potpuna: dok se Europa zadužuje za 90 milijardi eura, na njezinom teritoriju miruje više od 210 milijardi eura zamrznute ruske imovine, novca države koja je započela rat. Drugim riječima, EU ne koristi sredstva agresora, nego posuđuje novac kako bi sanirala posljedice agresije. To nije pravni problem. To je politički izbor.
Reparacijski zajam, presedan bez presedana, pao je pod teretom europskog straha. Belgija je tražila neograničena jamstva prije korištenja ruske imovine, a ostali su se, predvidivo, povukli korak unatrag. Jer lakše je zadužiti se nego se suočiti s posljedicama političke hrabrosti.
Belgija je u ovoj priči ključ, ali i kočnica. Više od 190 milijardi eura zamrznute ruske imovine nalazi se upravo ondje, u Euroclearu, što Bruxelles čini čuvarom novca agresora. Kad je došlo do pitanja stvarne upotrebe tih sredstava, Belgija je zatražila neograničena jamstva: da će sve tužbe, gubici i posljedice snositi Europska unija, a ne belgijska država. Strah od pravnih rizika i udara na financijski ugled bio je jači od političke poruke. Rezultat je poznat: bez belgijskog „da“ nema ruskog novca, pa se Europa okrenula zajedničkom dugu. Svatko je zaštitio sebe, a račun je opet prebačen građanima. Europske vrijednosti, pokazalo se, vrijede samo dok ne postanu rizične.
Tako će teret pomoći Ukrajini opet pasti na zajednički proračun EU-a, odnosno na porezne obveznike država članica. Ruski novac ostaje zamrznut, netaknut i politički osjetljiv, dok Europa uzima kredit kako bi financirala rat koji nije započela, ali od čijeg ishoda ovisi njezina sigurnost.
Ni ovoga puta nije bilo jedinstva. Mađarska, Češka i Slovačka odlučile su ne sudjelovati u aranžmanu. Njihovo povlačenje nije iznenađenje, nego simptom dublje europske slabosti EU koja govori o zajedničkim vrijednostima, ali ih primjenjuje selektivno, ovisno o unutarnjim političkim računima.
Odluka o zajedničkom dugu osigurat će Kijevu financijsku stabilnost tijekom 2026. i 2027. godine, barem na papiru. No, politička poruka koju Europa šalje mnogo je složenija. Umjesto jasnog stava da agresor plaća štetu, Bruxelles ponovno bira
kompromis koji svima omogućuje da zadrže obraz, ali nikome ne nameće stvarnu odgovornost.
Europa se tako još jednom našla u poznatoj ulozi: solidarna, ali oprezna, principijelna, ali nesigurna… Odlučna, ali tek toliko da se ne zamjeri sama sebi. Zajednički dug možda će privremeno stabilizirati Ukrajinu, ali dugoročno ostaje pitanje tko će platiti cijenu europske neodlučnosti.
Jer ako ni u ovom ratu Europa ne pronađe snagu da jasno kaže tko snosi financijsku odgovornost za razaranje, onda zajednički dug neće biti samo ekonomski problem. Bit će to dug prema vlastitim načelima i prema budućnosti koju Unija tvrdi da brani.
Ironija je potpuna: dok se Europa zadužuje za 90 milijardi eura, na njezinom teritoriju miruje više od 210 milijardi eura zamrznute ruske imovine, novca države koja je započela rat. Drugim riječima, EU ne koristi sredstva agresora, nego posuđuje novac kako bi sanirala posljedice agresije. To nije pravni problem. To je politički izbor.
Europa je odlučila da će račun za rat platiti njezini građani, dok će novac agresora ostati netaknut. Kao da je problem u kreditu, a ne u kukavičluku.
