Ponekad se uhvatim kako razmišljam o sebi od prije 30 godina. Kakva sam bila.
Što sam mislila da ću postati. Kako sam zamišljala svoj život. Sve je tada izgledalo jednostavnije. Čistije. Sigurnije. Bila sam sigurna da ću znati točno kuda idem. Da ću donositi prave odluke. Da neću griješiti tako često. A onda je došao život.
I nije me pitao jesam li spremna. Neke sam puteve birala sama. Neki su se dogodili bez da sam ih planirala. Neke odluke bih danas možda donijela drugačije. I da, ima stvari koje sam krivo napravila. Ima trenutaka u koje se i danas vratim i pomislim:
“Da sam barem tada znala ovo što znam danas…” Ali kad malo zastanem i iskreno pogledam unazad, shvatim da ona djevojčica koja sam bila nije mogla znati.
Nije mogla znati što nosi život. Koliko puta će morati biti jaka.
Koliko će puta krenuti ispočetka. Mislila je da će sve ići ravno. A život je išao svojim putem. I onda se zapitam…
Jesam li je razočarala? Jesam li postala ono o čemu sam sanjala? Ili sam negdje usput skrenula na put koji nikad nisam planirala? A vi?
Jeste li ikad stali i pitali se isto? Jeste li ostvarili ono o čemu ste maštali kao djeca?
Jeste li postali osoba kakvu ste zamišljali? Ili vas je život odveo na neku sasvim drugu stranu? Nisam postala sve o čemu sam sanjala. Neke snove sam ostavila usput.
Neke sam zamijenila drugim, važnijim stvarima. Ali sam postala nešto drugo. Postala sam osoba koja je prošla puno toga.
Koja je pogriješila. Koja je učila. Koja je padala i dizala se više puta nego što je mislila da može. I danas, kad pogledam unazad, ne osjećam tugu.
Osjećam mir. Jer znam da sam u svakom trenutku radila najbolje što sam znala.
I s onim što sam tada imala u sebi. A možda je i to pitanje koje si svatko od nas ponekad treba postaviti:
Jesmo li razočarali sebe? Ili smo samo postali ljudi koji su morali naučiti živjeti stvaran život, a ne onaj iz snova? Možda nismo ispunili sve dječačke želje. Možda nismo postali baš ono što smo zamišljali. Ali jesmo li postali jači? Jesmo li naučili voljeti?
Jesmo li naučili ustati kad padnemo? I na kraju, ono najiskrenije pitanje:
Kad biste danas stali pred sebe od prije 30 godina… bi li vas ta mlađa verzija gledala s razočaranjem? Ili bi ipak, u tišini, bila ponosna što ste izdržali sve što je život donio? Ja nekako vjerujem da bi me gledala dugo. Možda bi imala puno pitanja.
Možda ne bi sve razumjela. Ali mislim da bi na kraju vidjela jedno:
Da nisam odustala. I da sam, unatoč svemu, ostala svoja. A možda je to, kad sve zbrojiš i oduzmeš, najbliže onome što smo zapravo željeli biti.
