Živimo u teškim vremenima. Teška je situacija u Ukrajini, a teško je i u Palestini i Iranu. Teško je živjeti a teško je i raditi. Teško je s ljudima, a teško je biti i sam. Teško je plaćati kredite i režije, a teško je i nemati dovoljno da ih platiš. I nekako se sve svodi na tu teškoću gdje god se čovjek okrene.
I tako mi dođe jedan teški radni dan, jedan od onih kada se na kraju radnog vremena osjećaš kao iscijeđeni limun. Kombinacija teških sudbina, teških ljudi i teške situacije koja nema sretno rješenje. Olako sam, naravno pogrešno, procijenio da ću naći vremena u pauzi posla tijekom jutra popiti svoju tradicionalnu jutarnju kavu, ali težak dan ne bi bio težak da se stvari ne iskompliciraju pa sam tako svoju prvu jutarnju kavu popio tek oko 2 sata.
U lokalnom kafiću sretnem starijeg kolegu pa ga upitam smeta li mu da se pridružim za šankom, na što me uljudno ponudio da sjednem. Kolega je bio čovjek pred mirovinom, jedan od onih ljudi prepunih životnog iskustva a opet škrt na riječima. I tako krenemo neobavezno ćaskati, riječ o poslu, riječ o nogometu, riječ o obitelji, riječ o životu, a sve lako i nenametljivo da mi je tih pola sata proletilo kao sekund.
Ustajući od šanka shvatim da se osjećam lagano kao pero, kao da nemam niti jedne brige na svijetu, i da je taj nenametljivi čovjek kojeg površno poznajem opuštenim ćaskanjem skinuo s mojih pleća sav teret dugog i teškog radnog dana. Iako bih mu rado platio za “odrađenu psihoterapiju” on nije dopustio niti da mu platim rundu.
Nakon toga se zapitam koliko još postoji takvih tihih, samozatajnih ljudi koji gledaju svoja posla, a s druge strane šire pozitivnu energiju, na koje uopće ne obraćamo pažnju jer pažnju uvijek traže i dobiju oni teški, naporni i zahtjevni, baš oni s početka priče koji te iscijede.
Na kraju vam mogu reći, čuvajte vaše radne kolege koji vam posao čine lakšim, pazite vaše susjede koji vam stanovanje čine ljepšim, i konačno budite i vi čovjek od lakoće da bi nam svima bilo lakše živjeti.
