Zašto hrvatski dužnosnici prvoga reda, predsjednik države, predsjednik Sabora i predsjednik Vlade, i dužnosnici u drugome redu, ministri i državni tajnici mukom šute o događaju o kojem bi trebali glasno govoriti? Je li namjerno, programirano ili nesvjesno rastaču duh i identitet hrvatskoga naroda ili im je jednostavno zapovjeđeno „ne talasaj!“ kad se radi o ekscesima u Srbiji usmjerenih uništavanju i zatiranju opstojnosti Hrvata. Nitko iz našega prvog i drugog državnog reda nije reagirao na podmetnuti požar na vratima katoličke crkve Imena Marijinog u Novom Sadu na pravoslavni Božić 8. siječnja ove godine.
Oko 4 sata ujutro vatra je zahvatila vrata crkve. Vijest se brzo proširila gradom, a Hrvate i Mađare obuzela je strepnja i jeza sjećanja na devedesete kad su slične scene zastrašivanja bile svakodnevica. Samo u Novom Sadu u to je vrijeme uništeno više od stotinu grobova katolika – rekao je Ivo Martinović, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. U priopćenju za javnost Zajednica podsjeća „ Napadi na Katoličku crkvu i njezine sakralne objekte u Vojvodini provodili su se sustavno još početkom 1990-ih godina, i to znatno prije izbijanja ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Već u rujnu 1990. godine postavljena je eksplozivna naprava na samostanu i crkvi iz XIV. stoljeća u Baču, koji je pod zaštitom UNESCO-a, a početkom 1991. godine i na katedralnoj crkvi u Subotici. Do 1995. godine uslijedili su brojni napadi na katoličke crkve i njihove svećenike u nizu mjesta, ponajprije u Srijemu: Zemun, Novi Banovci kod Beograda, Neštin, Erdevik, Ruma, Gibarac, Kukujevci, Petrovaradin, Hrtkovci, Srijemska Mitrovica, Nikinci, Beška, Novi Slankamen i drugima. Pritom je podmetnutim eksplozivom u potpunosti razrušena crkva u mjestu Vašica u Srijemu. U pojedinim slučajevima katoličke crkve bile su pretvarane u štale za stoku ili u radionice, čime je dodatno i sustavno ponižavan njihov sakralni karakter“.
Preko 40 tisuća sustavno zastrašivanih i zlostavljanih Hrvata u to je vrijeme protjerano ili su pod prijetnjama napustili Vojvodinu i drugdje su našli dom. Mnogi su stradali životom. Slike su to koje se pamte do kraja života i prenose se na djecu i njihovu djecu. Ne zaboravljaju se slike zapisane u kolektivnoj memoriji. Obitelji su spašavale život i spašavale su dušu hrvatske vjere, kulture, identiteta i ponosa.
Požar na vratima katedrale, kako Novosađani zovu crkvu Imena Marijinog, brzo je otkriven. Vatrogasci su došli brzo i ugasili požar. Policija je isto tako bila brza. Uhitili su Novosađanku, pedesetdvogodišnjaknju osumnjičenu da je podmetnula palež. Kasnije je u njenom stanu pronađen kanistar u kojem je bio benzin. Nema ozlijeđenih, nema velike materijalne štete osim što je vatra zahvatila crkvena vrata iz 19. stoljeća. Vođeno indicijama ili mišlju da tako što ne može napraviti osoba zdrave pameti, tužilaštvo je donijelo odluku da se osumnjičenica uputi na psihijatrijsko-psihološko vještačenje u zdravstvenu ustanovu.
Je li ovaj slučaj u kojem je što se materijalne štete sve prošlo srećom zapravo banalan eksces kojemu ne treba pridavati pažnje. Treba ga prešutjeti kao što su ga prešutjeli prvi i drugi red hrvatske politike. Možda osumnjičenoj ženi stvarno na specijalističkom pregledu otkriju da nije baš svoja, da je neuravnotežena, a takvih ima pa što sad od toga raditi veliku misu. Valjda su tako mislili iz prvog i drugog reda hrvatske politike. Nisu reagirali i pogriješili su. Ignorirali su ne samo osjećaje protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata koji u tom paležu ne mogu vidjeti ništa doli sliku svoje nesreće i svojega stradanja. Oni ionako znaju da samo ljudi poremećene pameti mogu raditi zločine koje su iskusili na svojoj koži. Nalaz vještaka ili bilo koja olakotna okolnost neće ih razuvjeriti da je zločin zločin ma tko ga počinio i da se o zločinu ne smije šutjeti nego ga treba osuditi.
U ono što se dogodilo u Novom Sadu treba uprijeti prstom i očitovati se. Ako se to ne učini odmah, ako se ne reagira s najviše razine, onda ono što je iznimka i pojedinačni slučaj može postati pravilo. A u ratnom trublju koje u Europi bubnja sve više i više upravo takav čin zahtjeva jasno izrečenu osudu. U nekom novom pogromu opstanak u Vojvodini prijeti i za onih oko 39.000 Hrvata preostalih u Srbiji od oko 200.000 koliko ih je tamo živjelo pred stotinu godina. Zato se nije smjelo dogoditi da izostane reakcija nekoga iz prvog reda hrvatskih političara. To je uvijek samo simboličan čin koji u sebi ne sadrži ni trunku provokacije prema drugome, nije izazivački i ne stvara neki novi razdor, nego jasno ukazuje na to što paljenje katoličke crkve u Novom Sadu za Hrvate znači i kakve poruke može nositi.
Upravo jasna osuda toga čina koji je izazvao gorčinu kod Hrvata više bi značila za normalizaciju odnosa između Hrvatske i Srbije neko prešutno nespominjanje čina koji budi strepnju. U isto vrijeme, kad srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj doživi makar i apstraktni osjećaj nesigurnosti u Hrvatskoj, odmah se angažiraju i politika i policija i mediji. Kako protumačiti ovu hrvatsku šutnju i pretjeran obzir da Srbi ne bi dobili osjećaj da se iz Hrvatske „talasa“ nego kao snishodljivost. To je neiskrena dobrota i obzirnost koja se razumije kao nedostatak samopouzdanja i dostojanstva.
Od političkih stranaka u Hrvatskoj reagirao je SDP osudom toga čina kao vandalizma, zlouporabu vjere i podjelu na „nas“ i „njih. Reagirala je odmah i Jasna Vojnić, predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji i saborska zastupnica, osudila je taj čin kao napad na suživot, poštovanje i sigurnost građana. Pozvala je na obranu mirnog suživota i slobode vjeroispovijesti. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini taj je čin osudio kao napad na vjersku slobodu i međunacionalni sklad u Novom Sadu.
Reagirala je i Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, pohvalili su brzu reakciju institucija u Srbiji, ali su izrazili i zabrinutost zbog nedostatka osuda od srpskih lidera. Svojim su upozorenjem jasno razobličili što znači takav čin i time pridonijeli smirivanju bilo kakvih tenzija.
Reagirali su i mnogi političari u Srbiji, oni iz trećega i četvrtoga reda. Samo se Vlada Republike Hrvatske niti Ministarstvo vanjski poslova nisu očitovali – bar o tome nema nikakvih informacija u medijima. U Plenkovićevoj šutnji još više odzvanja jasna osuda novosadskog paleža katoličke crkve Samostalne demokratske srpske stranke u Hrvatskoj, koja je taj čin paleži nazvala zločinom iz mržnje koji nema opravdanja.
Umjesto da mogu citirati službenu izjavu predsjednika Hrvatske vlade, ovaj ću tekst završiti citirajući javnu poruku Dragane Jeckov, odnosno SDSSa: „Ovakav čin napada na katoličku kršćansku svetinju nedvosmisleno spada u kategoriju zločina iz mržnje i mora biti najoštrije osuđen te se ne može i ne smije opravdavati na bilo koji način, naročito u praznične dane u kojima se nalazimo. Onaj tko čini ovakva zlodjela ne čini to u ime pravoslavnih kršćanskih vrijednosti i našeg naroda te pružamo punu podršku pripadnicima hrvatske zajednice u Republici Srbiji!“
Nenad Predovan, urednik i voditelj YT podcasta Štokajča
