Europa je nekad rušila granice. Danas ih kopa. Da je Europa ranije ozbiljno shvatila sigurnosnu arhitekturu, energetsku ovisnost i geopolitičke realnosti, danas ne bi trebala kopati zemlju kako bi dokazala odlučnost.
Ne metaforički, nego doslovno kopaju se rovovi, protutenkovski jarci, betonske prepreke, bunkeri. Od Baltičkog mora do poljsko-bjeloruske granice zemlja se razgrće, beton izlijeva, a obrambeni planovi dobivaju imena poput „Eastern Shield“ ili „Baltic Defence Line“. Tehnički, sve to je racionalno. Politički je zabrinjavajuće, a civilizacijski porazno.
Jer Schengen nije bio samo administrativni projekt. Bio je obećanje. Ideja da će Europa prestati razmišljati u kategorijama linija obrane i početi funkcionirati kao prostor povjerenja, suradnje i slobodnog kretanja. Danas, dvadesetak godina kasnije, ista ta Europa na istočnim rubovima ponovno uči stare lekcije da se teren brani zemljom, a sigurnost mjeri dubinom rova.
Rusija je dokazala da je spremna mijenjati granice silom. Nakon 2022. nestala je ključna europska pretpostavka ili iluzija da su veliki ratovi u Europi prošlost. Rusija je pokazala da ne priznaje sigurnosni poredak nastao nakon Hladnog rata, koristi vojnu silu kao legitimni politički alat i tolerira dugotrajni rat uz visoke gubitke. To ne znači da želi rat sa svima. Ali znači da više nije „predvidiv akter“. A nepredvidivost proizvodi strah.
Većina ozbiljnih stratega ne misli da će Rusija sutra „marširati do Atlantika“ ali vjeruju da je Rusija dugoročna, revizionistička prijetnja koju Europa više ne zna kako politički obuzdati. A kad politika zakaže, nastupaju panika i beton.
Koliko god sve izgledalo vrlo jasno panika nije samo zbog Rusije. Postoji i strah od povlačenja SAD-a ili smanjenja angažmana, strah da NATO možda neće reagirati onako kako svi javno tvrde i strah od činjenice da su europske vojske godinama bile zapuštene. Rovovi su i psihološka poruka vlastitim građanima: „Radimo nešto. Kontroliramo situaciju.“
Gdje se sve kopa?
Poljska provodi višegodišnji program jačanja istočne granice, s rovovima, protutenkovskim preprekama i fortifikacijama prema Bjelorusiji i Kalinjingradu. Baltičke države, Estonija, Latvija i Litva koordinirano grade tzv. Baltic Defence Line, obrambeni pojas s bunkerima, rovovima i barijerama. Finska, iako diskretnija u vizualnom smislu, desetljećima sustavno ulaže u teritorijalnu obranu, skloništa i infrastrukturu. Čak i Njemačka sudjeluje inženjerski, ne kopajući na svom tlu, ali pomažući drugima. Njemačka planira poslati trupe u Poljsku kako bi pomogla u jačanju istočne granice s Bjelorusijom i Rusijom. Prema izvješću, njemačke snage će provoditi inženjerijske zadatke, uključujući izgradnju utvrda, rovova, protutenkovskih prepreka i drugih
obrambenih struktura. Službeno objašnjenje svugdje je isto: odvraćanje. Ne priprema za rat, nego poruka da bi svaki potencijalni napad bio skup, spor i krvav. Sve to ima vojnu logiku. Problem je što nema političku utjehu.
Ironično, mnogi će cijelu situaciju usporediti s Albanijom Envera Hoxhe. Albanija je gradila bunkere posvuda, bez saveznika, vođena ideologijom i strahom. Današnja Europa kopa ciljano, koordinirano i u savezništvu.
Ali usporedba pogađa nešto drugo, a to je psihološki kraj jedne epohe. Kad kontinent koji se definirao kao „post-ratni projekt“ ponovno normalizira rovove, znači da se mentalno vratio u stanje trajne prijetnje. To nije vojni, nego civilizacijski pomak. Rovovi nisu znak snage. Oni su znak da su svi drugi alati iscrpljeni.
Kako smo došli do rovova?
Europa je godinama vjerovala da je sigurnost nešto što se „podrazumijeva“. Diplomacija je postala ritual, obrana tehnička stavka, a strateško razmišljanje zamijenjeno je upravljanjem krizama. Rat u Ukrajini nije promijenio svijet nego je samo brutalno ogolio činjenicu da se Europa prestala ozbiljno baviti vlastitom sigurnošću i naklapala o sloganima, porukama, jačanju svega i svačega ali ne sigurnosti.
Zato danas imamo paradoks: s jedne strane strateške dokumente pune vrijednosti, prava i zelenih tranzicija, a s druge strane vrlo konkretne planove gdje, koliko duboko i čime kopati.
Za države poput Hrvatske, koje nisu na prvoj liniji rovova, ali jesu dio istog političkog prostora, poruka je neugodna. Sigurnost se ponovno regionalizira. Oni bliže granici kopaju. Oni udaljeniji promatraju, komentiraju i nadaju se da će NATO biti dovoljan.
Ali povijest Europe nije nježna prema onima koji su se oslanjali samo na „nadu da se to njima neće dogoditi“.
Najneugodnija istina je da su rovovi racionalni jer je politika zakazala. Da je Europa ranije ozbiljno shvatila sigurnosnu arhitekturu, energetsku ovisnost i geopolitičke realnosti, danas ne bi trebala kopati zemlju kako bi dokazala odlučnost. Bavili su se suludim pravilnicima o zakrivljenosti povrća.
Schengen je bio simbol povjerenja. Rovovi su simbol nepovjerenja, ne samo prema Rusiji, nego i prema vlastitoj sposobnosti da dugoročno upravlja mirom.
I zato to izgleda suludo. Jer jest suludo da se u 21. stoljeću Europa vraća logici Prvog svjetskog rata. Suludo je da generacije odrasle bez granica sada gledaju kako se one ponovno ukopavaju. Suludo je, ali nije slučajno.
Rovovi ne znače da rat dolazi sutra. Ali znače da Europa više ne vjeruje da je mir sam po sebi dovoljan argument. A to je možda najdublji rov koji smo iskopali.
