Sloboda govora ponovno je jedno od ključnih političkih i društvenih pitanja Zapada. Ne više kao apstraktno pravo zapisano u ustavima, nego kao svakodnevna praksa koja oblikuje javni prostor, medije, društvene mreže i političku kulturu. Iako se Sjedinjene Američke Države i Europska unija često svrstavaju pod isti vrijednosni kišobran, njihovi pristupi slobodi izražavanja danas se vidljivo razilaze.
Američki sustav polazi od jednostavne, ali snažne pretpostavke: država nema pravo određivati granice dopuštenog mišljenja. Prvi amandman američkog Ustava postavlja vrlo visoku prepreku svakoj intervenciji vlasti u govor pojedinca. Sudovi su kroz desetljeća taj standard dodatno učvrstili. Politički govor uživa gotovo apsolutnu zaštitu čak i kada je grub, provokativan ili duboko uvredljiv. Ključna granica povlači se tek kod izravnog i neposrednog poticanja na nasilje. U tom okviru ne postoji pravna kategorija govora mržnje kakvu poznaje Europa.
Europski model razvijao se drugačijim putem. Sloboda izražavanja priznaje se kao temeljno pravo ali uz stalno naglašavanje da ono mora biti uravnoteženo s drugim društvenim vrijednostima. Europski sudovi i zakonodavci dopuštaju ograničenja kada se procijeni da govor ugrožava dostojanstvo drugih, javni red ili društvenu stabilnost. Taj pristup dodatno je institucionaliziran kroz zajedničke europske propise koji od država traže kažnjavanje određenih oblika poticanja mržnje i nasilja.
Razlika je danas najvidljivija na internetu. Europska unija snažno je zakoračila u regulaciju digitalnih platformi. Zakon o digitalnim uslugama od tehnoloških kompanija traži aktivno uklanjanje sadržaja i upravljanje rizicima. U praksi to često znači da se sadržaj uklanja preventivno, kako bi se izbjegle kazne i regulatorni problemi. Granica između nezakonitog i nepoželjnog govora pritom postaje nejasna, a odluke se donose daleko od sudnica i demokratske kontrole.
U Sjedinjenim Državama država ima znatno manje ovlasti u tom području. Platforme imaju široku autonomiju, ali država se suzdržava od izravnog nametanja sadržajnih ograničenja. Taj model ima svoje slabosti, osobito u pogledu širenja ekstremnih stavova, ali zadržava jasnu liniju razdvajanja između vlasti i slobodnog izražavanja.
Europski pristup iako motiviran zaštitom društva, nosi vlastite rizike. Kada su kriteriji široki, a posljedice nepredvidive, dolazi do autocenzure. Novinari, autori i građani sve češće biraju šutnju ili oprez umjesto otvorenog stava. Dugoročno, to osiromašuje javnu raspravu i stvara dojam da su dopuštena samo mišljenja koja se uklapaju u dominantni politički okvir.
Ovdje više nije riječ o akademskoj raspravi nego o stvarnom izboru smjera.Američki i europski modeli predstavljaju dvije različite filozofije slobode. Jedna polazi od povjerenja u snagu otvorene rasprave, druga od potrebe upravljanja društvenim posljedicama govora. Pitanje koje ostaje otvoreno jest može li Europa zadržati demokratski pluralizam ako prostor dopuštenog govora nastavi sužavati administrativnim putem. Za male države uključujući i našu Hrvatsku to pitanje nije teorijsko nego izravno povezano s kvalitetom javnog života i političke slobode. Sve više se govori i piše po društvenim mrežama o dvostrukim kriterijima.
