Uvođenjem tzv. „zdravstvenog odgoja“ u zagrebačke škole aktualna gradska vlast okupljena oko sekte platforme Možemo! još je jednom pokazala da pod krinkom „modernizacije obrazovanja“ zapravo provodi svjetonazorski eksperiment čiji je cilj, a to se sve teže može sakriti temeljita promjena društvenih vrijednosti. Pitanje spolnog odgoja uopće nije pedagoško, nego ideološko pitanje. Riječ je o pokušaju preodgoja čitavog naraštaja djece i mladih, odgojenih u obiteljima koje još uvijek vjeruju da postoje muškarac i žena, majka i otac, moral i granice.
Ljevica je, uostalom, odavno prepoznala da se društvo ne mijenja samo putem ekonomskih reformi, nego prije svega kroz obrazovanje i kulturu. Škole su postale nova bojišnica kulturnog rata, a učionice poligon za „seksualnu revoluciju“ u izvedbi progresivnih aktivista. Pod egidom „zdravstvenog“ ili „spolnog“ odgoja nastoji se normalizirati čitav niz tema i praksi koje su donedavno pripadale rubovima društva – od promjene spola do otvorenog promicanja pornografskih sadržaja pod izlikom „edukacije“. Kad se protiv toga netko usprotivi, odmah ga se proglašava nazadnim, homofobnim, mračnim ili „vjerskim fundamentalistom“. Tipična taktika ideološkog terora: prvo nametnuti sadržaj, potom diskreditirati svakoga tko se usudi propitivati motive. Ili kako bi rekao Štahan: prvo su relativizirali apsolutno, a onda apsolutizirali relativno.
Zagovornici spolnog odgoja u zagrebačkim školama vole isticati da djecu „treba informirati“, da im treba „otvoreno govoriti o seksualnosti“. Nitko, naravno, ne spori potrebu za edukacijom o biološkim činjenicama i odgovornosti. Problem nastaje onog trenutka kad se biološke činjenice zamjenjuju ideološkim interpretacijama. Umjesto da se djeci govori o razlikama između spolova, uči ih se da je spol „fluidan“, da je rod „društveni konstrukt“ i da svatko može biti što poželi. Znanost se podređuje ideologiji, a obrazovanje postaje sredstvo indoktrinacije.
U cijelu priču uključene su i udruge koje već godinama provode „rodno osviještene“ radionice u vrtićima i školama. Posebno se ističe udruga Status M, poznata po svojim programima koji pod izlikom borbe protiv nasilja uvode rodnu terminologiju i relativiziraju prirodne spolne razlike. Kad odraslima postane jasno što se zapravo događa, djeca su već „prošla edukaciju“ koja im je promijenila percepciju svijeta i vlastitog identiteta. Riječ je o suptilnom, ali sustavnom procesu koji se može nazvati pedagoškim inženjeringom.
Nije riječ o iznimci, nego o dijelu šireg trenda koji se odvija u cijelom Zapadu. Od vremena kad je zapadna civilizacija počela napuštati kršćanske temelje i prirodni moralni zakon, sve više se nameće novi antropološki model čovjeka, čovjek bez korijena, bez spola, bez Boga. Ako pak nema Boga, rekao je davno Dostojevski, sve je moguće pa i novi čovjek. Taj novi čovjek, oslobođen svake transcendentne norme, idealan je podanik budućeg globalnog sustava jer je lišen unutarnjeg uporišta i lako podložan manipulaciji. U tom kontekstu, spolni odgoj primarno nije kurikularna reforma, nego alat za formiranje novoga tipa čovjeka dekulturaliziranog, moralno dezorijentiranog i ovisnog o državnim i nadnacionalnim strukturama moći.
Posebno je zabrinjavajuće što se sve to događa bez stvarne javne rasprave. Roditelji se isključuju iz procesa, njihova se prava marginaliziraju, a oni koji se usude postaviti pitanje bivaju medijski linčovani. Takva praksa podsjeća na totalitarne modele upravljanja u kojima je država, a ne obitelj, glavni odgajatelj djece. Kad roditelji izgube pravo odlučivanja o vrijednostima u kojima će se njihova djeca odgajati, društvo ulazi u fazu opasne dekadencije.
U ime „inkluzivnosti“ i „tolerancije“, pred djecu se stavlja materijal koji ih prerano uvodi u svijet seksualnosti, a nerijetko i vulgarnih sadržaja. Karte, igrice i „edukativne“ slikovnice koje prikazuju eksplicitne scene ne mogu imati drugu funkciju nego da normaliziraju pornografsku kulturu i otupljuju dječju osjetljivost. To nije edukacija, nego seksualizacija djece u okviru permanentne seksualne revolucije. Zapad je na tom putu već daleko odmakao, a sada se isti obrasci pokušavaju presaditi i kod nas – s istim posljedicama: gubitkom nevinosti, porastom mentalnih problema kod mladih i slabljenjem obiteljskih veza.
Zdravstveni odgoj koji bi uistinu bio znanstven i odgojan trebao bi učiti odgovornosti, samopoštovanju i vrijednosti ljubavi. Umjesto toga, djecu se uči da je sve dopušteno, da tijelo nema značenje i da moralne granice ne postoje. Takav “odgoj” ne vodi u slobodu, nego u duhovno ropstvo.
Borba protiv toga nije borba protiv znanosti, nego borba za pravo roditelja, za pravo obitelji i za pravo na istinu. Borba za zdravo razum. Jer tko kontrolira odgoj, kontrolira i budućnost. A ako prepustimo djecu ideolozima, ubrzo ćemo se probuditi u društvu koje više neće prepoznavati ni obitelj, ni domovinu, ni čovjeka kao biće stvoreno na sliku Božju.
